1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Djeca rata u Ukrajini

Frank Hofmann27. svibnja 2015

Petro Porošenko je godinu dana ukrajinski predsjednik. Htio je Ukrajinu izvesti iz krize. U dječjim domovima uz bojišnicu u Donbasu vidi se koliko je Ukrajina daleko od toga cilja.

https://p.dw.com/p/1FWWt
Foto: DW/F. Hofmann

Ona je pobjegla sama: Kristina, 18 godina, iz istočnoukrajinskog Donjecka. "Nakon što je prošlog ljeta počeo rat pucnjava se sve više približavala našoj obrtničkoj školi." Jednoga dana ona je spakirala svoje stvari i sjela u jedan od narančastih autobusa, koji i dalje voze kroz nadzorne točke pobunjenika i ukrajinske vojske. Cilj je prvi veći grad na području koje je pod nadzorom vladinih trupa - Krasnoarmijsk. Prije toga je preko interneta pronašla drugu obrtničku školu, koja ju je htjela primiti. Jedna prijateljica koja je već ranije pobjegla i njezina obitelj pomogli su joj da se smjesti u jednom dječjem domu kojim upravlja Crkva. Od tada je svakoga dana na internetu - održava kontakt s prijateljima u Donjecku. "Naravno, najradije bih se vratila kući."

Za doručak - kruh i malo marmelade

Ona se mora sama brinuti o sebi, roditelji se za nju već odavno ne brinu. To je odraz društvenog propadanja u Donbasu, već puno prije rata. Područje uz crtu bojišta karakteriziraju zatvorene tvornice. Bilo u Novoaidaru na strani pod nadzorom ukrajinske vojske ili Luhansku i bilo kojem drugom gradu pod nadzorom pobunjenika, svuda ima dječjih domova koji su pod državnom upravom i loše opskrbljeni. Za doručak, kao u Novoaidaru, dobije se jedva nešto više od nekoliko kriški kruha i malo marmelade.

Upravitelj dječjeg doma pod upravom Crkve u Krasnoarmijsku Aleksej Kagan kaže da dom funkcionira samo zahvaljujući privatnim donacijama, "trenutno radimo samo s 30 posto sredstava koja smo ranije imali". Ipak, dom i dalje radi, a to je sreća za Kristinu, jedno od bezbrojne djece rata u istočnoj Ukrajini. Za dom pod državnom upravom ona je već bila prestara.

Aleksej Kagan
Aleksej KaganFoto: DW/F. Hofmann

Dječak iz zamrzivača

Ona sad živi u dječjoj sobi s više mlađih djevojčica. To je najbolje što joj se moglo dogoditi u ovom trenutku, iako priče drugih stanara doma odražavaju svu strahotu ovoga rata. Njezin najbolji prijatelj, nazovimo ga Michael, doživio je nezamislive stvari, priča upravitelj doma Aleksej Kagan. "Njegova majka ga je stavila u zamrzivač da se umiri." Michael ne govori ni riječi pred nepoznatim odraslim osobama. A i njegovim razgovori s nešto starijom Kristinom odvijaju se više nonverbalno. Njihove geste podsjećaju na geste pubertetlija, samo nekoliko godina kasnije. 18-godišnja Kristina stalno u ruci drži stari smartphone. To je njezin prozor u svijet na drugoj strani bojišnice, u njezinom gradu Donjecku. Michael se veseli novoj nogometnoj lopti. Zamrzivač je bio isključen, dodaje upravitelj doma Aleksej Kagan. To im je priznao, ali tek kad su ga zamalo htjeli dati na državnu skrb. "Tjednima ga se nije moglo kontrolirati, čovjek mu ništa nije mogao reći." Michael nije poznavao nikakvih pravila. "A onda je jedna od naših odgajateljica ipak uspostavila kontakt s njim." I dječak je ispričao svoju priču.

Djevojka u sobi s više dječjih kreveta
Kristina je punoljetna pa ju u državnom domu ne bi primiliFoto: DW/F. Hofmann

Nakon propadanja došao je rat

Alkoholizam, zapostavljanje djece, društveno propadanje. U regiji ugljena i čelika Donbasu to je bila svakodnevica već prije rata. "Oligarsi su poduzeća samo iskorištavali i nikad nisu nešto u njih investirali", kaže župnik Ralf Haska iz njemačke evangeličke crkvene zajednice Svete Katarine u glavnom gradu Kijevu, koji podupire i dječji dom u Krasnoarmijsku. Sad već godinu dana uz to ljude muči rat i izbjeglištvo. Prema navodima UN-a gotovo milijun Ukrajinaca je napustilo svoje domove. Otišli su ili u Rusiju, ili prema Kijevu ili još dalje na zapad, u bogatije krajeve Ukrajine. "Još imam dovoljno prijatelja u Donjecku, naravno mnogi su napustili grad, ali još uvijek ih je dovoljno ostalo", uvjerena je Kristina. A sad u gradu vlada i primirje, "ne puca se više tako često". Grad se ponovo obnavlja, njezine prijateljice ponovo dobivaju novac, u Donjeck se vratio život, to one stalno ponavljaju preko telefona. "Ali, kako je stvarno stanje ni ja ne znam", priznaje Kristina. Za sve je više kriva vlada u Kijevu, misli ona nakon svih tih razgovora i komunikacije preko interneta. Na pitanje da joj sad ipak pomažu na ukrajinskoj strani fronte, Kristina sliježe ramenima. Nije sigurna, što je ispravno, a što krivo.

Dijete u domu
Dom pod upravom Crkve bolje je opskrbljen nego državniFoto: DW/F. Hofmann

Logorovanje na Krimu

U hodniku dječjeg doma vise fotografije iz boljih vremena. Vragolasti pogledi djece i mladeži na plaži. "Jednom u godini uvijek idemo na logorovanje na Krim", kaže upravitelj doma Aleksej Kagan. "Idemo", kaže on i zasad ne želi misliti na to da logorovanje dugo neće biti moguće nakon što je Rusija prošle godine anektirala taj idilični poluotok u Crnome moru i da trenutno tamo proširuje svoju vojnu bazu. "Ukrajina je odlučila približavati se Europi." Prije više od godinu dana, "revolucijom dostojanstva" na Majdanu u Kijevu i brojnim drugim gradovima. "Nekoga smeta da to želimo, da se želimo iznutra promijeniti", kaže na rastanku ispred dječjeg doma, na loše popločanoj stazi na kraju ulice u kojoj su uredili svoj mali dom za nezbrinutu djecu. Drveće u vrtovima kuća je procvalo, kuće ne izgledaju drukčije nego u drugim siromašnim krajevima na istoku Europske unije.