Društvo sa spomenarskom bulimijom

Kada sam napunio deset godina, plakale su sve majke koje su sa svojom djecom bile došle na proslavu mog rođendana. Zasjele su oko našega radio prijemnika i slušale Elvisa. Na dan kada sam napunio deset godina, Elvis je umro u 14:00, a u 15:00 sati počela je moja rođendanska proslava.

Tri tjedna kasnije moj je najbolji prijatelj iz djetinjstva napunio deset godina. Iste majke zasjele su oko televizora i počele se prepirati. Jedne su bile protiv, dok su druge pozdravljale otmicu Hanns-Martina Schleyera. Te su majke bile istinske «šezdesetosmašice». A kada su se prošlog tjedna tri od tih majki okupile na kavi u povodu mog rođendana, opet su plakale. Pitao sam ih: «Što se sada dogodilo?» «Lady Diana», reče mi jedna od njih, «prije deset godina umrla je princeza srca!»

«Poštovane majke», odgovorih, «još se dobro sjećam kako se za ovim stolom vodila žučna rasprava oko Schleyera, a sada opet suze zbog njezina kraljevskog visočanstva. Upropastile ste mi već moj deseti rođendan. Zašto ne plačete za Elvisom? Od njegove je smrti prošlo 30 godina.» «Čovječe, Elvis», dobaci druga, «obožavam Elvisa. Bez Elvisa bismo bile nitko i ništa!» Na to moja vlastita majka ustane i pusti Elvisovu ploču s pjesmom «That’s All Right Mama».

Sjećanje prema utvrđenom planu

Bez obzira na to što profesionalne revolucionerke, koje su nas donijele na svijet, danas oplakuju princezu srca, zbog čega uopće plačemo i evociramo uspomene još samo na točno određene datume? Film o RAF-u će se u kinima pojaviti točno na godišnjicu krvavih događaja, a i generacija «šezdesetosmaša» odjednom se počinje na vrijeme prisjećati svojih datuma i uredno marketinški eksploatirati svoju nekadašnju revolucionarnost.

Nedavno me netko bio pitao želim li nešto napisati o šezdesetosmoj. Rok za predaju teksta je za dva tjedna. Odgovorih da za dva tjedna neću stići i pitah može li za četiri. Bit će prekasno, uzvraćeno mi je. Za dva tjedna će sve već biti gotovo kako bi bilo spremno za svibanj 2008. Tako je to danas. Spominjemo se unaprijed kako bi na dan sjećanja sve moglo biti izloženo na pladnju. S uspomenama na šezdesetosmu izaći na tržište tek u studenome 2008. vjerojatno bi bilo glupo, bez obzira što se možda radi o točnom datumu i stvarnoj godišnjici događaja. No, ako do tada sve nije bilo gotovo, bit će prekasno. U studenome 2008. šezdesetosma će, naime, već pasti u zaborav.

Što više sjećanja, to brži zaborav

Mislim da će uskoro Bismarckov ili Beckenbauerov rođendan, Hegelova ili Schlegelova godišnjica smrti. No, što je s četvrtmilijunskim podsjetnikom na Mozarta od lani ili pedesettisućitim prigodnim spomenom na Brechta. Meni bi osobno bio dovoljan i jedan, jer o Brechtu sada znam isto koliko i prije. Možda čak i manje. Vjerojatno je to tako sa spomendanskim bitkama u istinskoj medijskoj republici. Hoće li nas i u povodu šezdesetosme spopasti neka vrsta bulimije? Napadaj proždrljivosti, koji polako počinje već sada, a u lipnju 2008. će završiti kolektivnim povraćanjem?

Tako je to bilo prije nekog vremena s Friedrichom Schillerom (kakvog li pretjerivanja), tako je bilo i s 11. rujnom (samo ovog puta u nešto blažem obliku, jer nije okrugla godišnjica), a tako će završiti i sa šezdesetosmom. Što se medijska republika više sjeća, to uspomene brže opet padaju u zaborav. Digitalni će nas kalendari i ubuduće pravodobno podsjećati na povijesne datume i događaje, a priče o njima i dalje će živjeti u našoj bulimičnoj svijesti. A majke iz mog zavičaja će svakih deset godina puštati ploču s Elvisovom pjesmom «That’s All Right Mama».