Dug put posve osobitog usisavača za prašinu

To je sigurno najduže putovanje bilo kojeg usisavača za prašinu: sondu "Stardust" je NASA poslala još početkom 1999 i ona se vratila 15. siječnja ove godine, nakon prijeđenih 4 i pol milijarde kilometara. Znanstveni upravitelj projekta "Stardust" - u prijevodu, "zvjezdana prašina" - Donald Brownlee je ovog ponedjeljka novinarima objavio, što je znanstvenike najviše začudilo: "To je začuđujuće: našli smo vatru i led, u najhladnijem dijelu Sunčevog sustava pronašli smo čestice koje su se morale stvoriti u ekstremno visokim vrućinama."

Kako su te čestice tamo dospjele, za sada postoje samo hipoteze a jedna od njih onda jest kako su i barem neki kometi stvoreni od materijala nastalih u mladom suncu.

Kako se uopće može uhvatiti prašina u svemiru? Prava vreća za prašinu ove sonde izgleda kao tanjur za juhu od aluminijske folije iznad koje stoji mreža slična onoj na teniskom reketu. U tom "tanjuru" je aerogel, najlakši čvrsti materijal kojeg znamo i koji se u 99,8% sastoji od zraka. Usporedbe radi, on je tisuću puta lakši od stakla. U taj aerogel je udarala prašina na koju je sonda nailazila i ostala učvršćena, najkasnije na dnu "tanjura": "Čestice su doletjele brzinom od 6,1 kilometara u sekundu, usporene su u aerogelu i ostale su zarobljene. Oduševljeni smo, jer smo u svakom mjestu udarca pronašli raspoznatljive minerale."

U samom aerogelu se mogu vidjeti krateri i putanja udara, ali i poneko zrnce prašine. Jer samo njih četrdesetak se mogu vidjeti golim okom, ostalih - vjerojatno će ih biti nešto preko milijuna - mikroskopske su veličine. One najveće - a to znači 50 mikrometra u promjeru, znatno tanje nego vlat ljudske kose - vjerojatno su tamo dospjele dok je sonda bila u repu komete "Wild 2". Ali sonda je imala u sebi još jednu "vreću" za prašinu u koju je skupljala doista sitne čestice iz svemira. Njih se za sada niti ne namjerava proučavati - jer se još ne zna zapravo kako. Znanstvenik u projektu, Michael Zolensky: "Ono što vidimo je samo polovina sakupljenog materijala. Druga polovica, materijal iz međuzvjezdanog prostora, za sada netaknut leži u aerogelu. Jer, te čestice su toliko sićušne i toliko ih je malo - možda oko stotine - da danas još ne znamo, što da sa njima počnemo. Ali oni su na sigurnom i doći će vrijeme u kojem ćemo raditi sa njima i možda će postati još važnije nego materijal iz kometa."

Ta druga "vreća" ili "tanjur" će se najprije optički pretražiti a nakon toga će moći pomoći korisnici interneta čitavog svijeta: sveučilište u Berkleyu namjerava zaposliti tisuće osobnih računala širom svijeta da zajednički istražuju, gdje su te rijetke čestice. "Velika" prašina iz druge "vreće" će se također istraživati diljem svijeta. Michael Zolesny: "Već danas preko 150 znanstvenika diljem svijeta istražuju uzorke iz sonde "Stardust" i njihov broj će još i rasti. Krajem tjedna biti će poslano 200 uzoraka."

I na kraju pitanje, zašto se punih sedam godina sakupljala prašina? Jednostavno zato, jer je u našem Sunčevom sustavu upravo nezamislivo čisto: nakon čitavih 4 i pol milijarde kilometara nakupilo se prašine jedva dovoljno da napuni malu kuhinjsku žličicu.