Dunav dijeli Bugarsku od Rumunjske?

U ovom slučaju ne postoji ograda, ali je zato granica na rijeci Dunav.

Neki govore da je to isto kao i Berlinski zid. Duž gotovo 500 kilometara duge granice na rijeci Dunavu dvije su zemlje povezane samo na jednom mjestu postoji samo jedna cesta i most. To može izgledati neobično, ali upravo ta činjenica najbolje opisuje odnose Rumunjske i Bugarske u posljednjih nekoliko godina – uvijek pod utjecajem malih trzavica, laganih predrasuda i dobre mjere nepoštivanja. Neki se nadaju da će ulazak u Europsku uniju pomoći da se njihovi odnosi promijene.
Bugarska i Rumunjska dijele dugu granicu, a nekada su bile članice istog imperija. Gotovo 40 godina bile su članice Varšavskog pakta. Njihovi su lideri “visili” zajedno na državnim posjedima. No, unatoč tome Bugari i Rumunji ostali su jedni drugima strani.
“Mi smo vrlo sumnjičavi prema našim susjedima Rumunjima, a dvostruka sumnja stvara nam poteškoće u komunikaciji”.
"U Rumunjskoj vrlo je prošireno kazati da su Bugari glupi”.
“S bugarske strane su me upozorili da postoje Rumunji koji mogu čovjeka opljačkati u vlaku, a na rumunjskoj strani su mi uputili isto upozorenje da budem oprezan u Bugarskoj, jer postoji opasnost od pljačke”.
“Ako nešto ne poznaješ tada je to manje-više povezano s negativnim. Strah od nepoznatog” - izjave su koje se mogu čuti.

Povijest neslaganja je duga

I dok je Dunav oduvijek bio žila kucavica kulturne i trgovinske razmjene, ovdje je to drukčije. Bugarska i Rumunjska možda su ujedinjene na zemljopisnoj karti, ali zapravo su podijeljene oko svega i svačega. “Između Bugarske i Rumunjske postoji duga povijest razmirica, ekonomskih i političkih sukoba”, kaže Marian Chiriac, rumunjski novinar i direktor mreže za balkanske istraživačke reportaže. On kaže da razlike između Bugarske i Rumunjske sežu daleko u povijest. Čak i tijekom socijalističkog doba kada su obje zemlje bile pod vladavinom čvrste ruke diktatora i pripadale Varšavskom paktu, rijetko kada su se sastajali: “Pripadali su istim komunističkim režimima, ali bili su drukčiji: različiti jezici, razlike u vanjskoj politici, razlike u interesima na području ekonomije”.
Rumunjski diktator Nicolai Ceausescu često je govorio o bliskom prijateljstvu sa svojim južnim susjedima. Njegov bugarski kolega na dužnosti Todor Živkov čak je nadogradio poseban dio svoje rezidencije na granici prema Rumunjskoj za obitelj Ceausescua. No, ovako bliski kontakti bili su samo “show”. Nakon 1989. godine, kada je završila sovjetska dominacija nad Bugarskom i Rumunjskom, završilo je i prividno bratstvo. Tijekom 1990-ih ponovno su na površinu isplivale stare trzavice i stereotipi, a pojavili su se i novi problemi, kaže Marian Chiriac: “Na zajedničkoj granici postojale su tri tvornice, prije svega tvornice kemijske industrije, a Rumunji i Bugari često su se međusobno optuživali za zagađenje okoliša. Osim toga ni Bugarska ni Rumunjska nisu bile zainteresirane da imaju više cesta poveznica”.

Tolika granica a samo jedan most

Uzduž granice od 470 kilometara na Dunavu postoji samo jedna jedina mogućnost prijelaza cestom. To je 67 kilometara južno od Bukurešta, ali nije poželjno da uzmete vlak, jer to može potrajati i četiri sata. Bolje je unajmiti privatni minibus koji vozi iz središta Bukurešta do granice i bugarskog mjesta Ruse koji se nalazi s druge strane granice.
Udaljenost je mala, ali putovanje nije jednostavno. Putujući prema jugu od Bukurešta prolazimo pokraj brojnih nebodera iz socijalističkog doba koji su u vrlo trošnom stanju. Zatim na putu nailazimo povremeno na konjske zaprege kako bi se iznenadili u kojem stoljeću zapravo živimo. Kada se konačno počnete približavati granici polako ulazite u nešto što se može nazvati birokratski labirint. Nešto što bi trebalo trajati najviše pet minuta na kraju potraje i po sat i pol. Službenici uzmu putovnicu, ispunjavaju formulare i jednostavno šetaju okolo i časkaju jedan s drugim – jer očito nikome se ne žuri. Za sve to vrijeme putnici u minibusu samo sjede i čekaju.
Konačno, nakon nekoliko kontrola, prilazimo mostu na Dunavu. Most nosi naziv Most prijateljstva. S obje strane rijeke konstrukcija ima potporu u neoklasičističkom socijalističkom stilu, s dva velika tornja koji podržavaju stupove mosta. Miroslav Markov bugarski je poslovni čovjek koji živi u Bukureštu i koji često puta putuje iz jedne zemlje u drugu: “Most je sagrađen između 1952. i 1954. godine. Tada je socijalizam bio vrlo mlad i motiviran i zaista tada je cilj bilo prijateljstvo. No, šteta je kad danas vidimo da je most prazan, da nema velikog prometa ni s jedne ni s druge strane”.

Sati i sati čekanja

Jednom je jedan pisac koji je vidio most napisao kako ga most podsjeća na dvije osobe koje dok se rukuju pokušavaju biti udaljene jedna od druge što je dalje moguće. Kada se prijeđe na bugarsku stranu ponovno čekanje. Od vozača se traže se nove pristojbe. Oni koji putuju osobnim automobilom moraju platiti oko 50 eura. Cijeli bizantski proces vrlo dobro uspijeva obeshrabriti prekogranični promet.
“Postoji samo ovaj jedan jedini most, most između mjesta Ruse i Giurgiu. Ovo je neobično i apsurdno. Ovo treba promijeniti”, drži Mimi Kuraževa. Ona je jedna od onih koji žele promijeniti status quo. Direktorica je bugarsko-rumunjskog interuniverzitetskog centra Europa. Radi se o zajedničkim naporima između sveučilišta s obje strane granice da se ojačaju veze i promovira razmjena, posebice među mladima: "To je način na koji prilazimo našim političkim ciljevima, a to je zbližavanje stanovništva i poticanje da prelaze granicu u regiji, ali i da pridonose otvaranju granica u pogledu slobodnog kretanja ljudi što do sada nažalost nije bio slučaj”.

Budućnost (ipak) u zajedništvu

I dok ona i drugi koji vide potrebu za tiješnije odnose polako rezigniraju u frustraciji, ipak postoji nekakav napredak. Tako je studentima ukinuto plaćanje takse za prijelaz granice, a odobrena je i izgradnja novog mosta na Dunavu u vrijednosti od 236 milijuna eura. Početak gradnje je 2007., a završetak planiran za 2009. godinu. Prema navodima novinara Chiriaca, Buxelles je učinio mnogo da su se odnosi između Bugarske i Rumunjske polako poboljšali. Obje zemlje ulaze 2007. godine u Europsku uniju i na zapadu ih promatraju kao paket, ističe Chiriac: “Samo zato što Bruxelles o Bugarskoj i Rumunjskoj razmišlja kao tandemu, obje su zemlje morale razviti svoje odnose na političkoj i ekonomskoj razini. Nadam se da će se poboljšati odnosi i među ljudima na terenu, jer upravo tu je potrebno učiniti više”.
Polako pokoja predrasuda i nestaje, kaže poslovni čovjek Markov, a ljudi svoju budućnost sada promatraju u širem, europskom kontekstu: “Posebice mlada generacija. Oni nemaju predrasude. Oni žive u novom vremenu koje je dinamično i nemaju vremena vračati se u prošlost. Oni jednostavno ne slušaju”.
Fokusiranje na budućnost vjerojatno je ključ za napuštanje sumnje i nepovjerenja. U ispitivanju javnog mnijenja dvije trećine Bugara i Rumunjska podržavaju članstvo u Europskoj uniji. Obje vlade i obični građani prepoznali su od međusobne suradnje imaju veće koristi nego da i dalje sumnjaju jedni u druge s obala Dunava. Čini se da se stari susjedi polako nanovo upoznavaju.