Energetske zajednice u EU-u: i uz propis su ostali problemi

Sve je više inicijativa građana u Europskoj uniji i zajednički proizvoditi energiju, iako prepreka još uvijek ima. Osobito u južnoj i istočnoj Europi gdje je donedavno bilo i previše prepreka i u zadruzi stvarati čistu energiju.

Poticaj rastu je svakako smjernica EU iz 2019. koja nalaže svim članicama najkasnije do konca 2024. omogućiti stvaranje i rad građanskih energetskih udruga kakvih ima već na tisuće na sjeveru Europe. Ti propisi bi trebali omogućiti takvim energetskim kolektivima posjed i upravljanje vlastitim energetskim postrojenjima, baš kao i mogućnost da stvorenu energiju dijele među sobom ili prodaju na tržištu.

To je jedan od važnih dijelova „Zelenog plana" Europske unije koja ima namjeru do 2050. godine postati klimatski neutralna. A iako je pretvaranje potrošača energije i u proizvođače ključno u zajednicama čiste energije, one su i više od pukih proizvođača ekološki održive energije.

Takve zajedničke inicijative građana u proizvodnji energije nastale su u Njemačkoj i Danskoj u osamdesetima prošlog stoljeća. Tu je zapravo riječ o demokratizaciji energetskog sektora, inače poznatog po krutoj hijerarhiji i netransparentnim procesima.

Hoćemo svoju - i čistu energiju

U prošlosti, potrošači su plaćali račune, a energiju i grijanje su dobivali pritiskom na gumb — bez nekakve rasprave. Prljav posao eksploatacije fosilnih goriva i proizvodnje energije se obično odvijao daleko od očiju potrošača, često i u drugim državama. Usluga opskrbe energijom je izuzetno unosan posao – a niti oko dobiti energetskih koncerna nije bilo rasprave.

No onečišćenje zraka, strah od nuklearne energije, a potom i klimatske promjene su građane potakli da nešto učine.

U Njemačkoj su se energetski pioniri pouzdali u model zadruga kakve su u poljoprivredi nastajale još u 19. stoljeća i gdje zadrugari sudjeluju sa onim koliko tko ima i koliko treba, a odluke se donose zajednički. Tako su sakupili novac za kupnju solarnih panela, vjetroelektrana, pa čak i čitavih elektroopskrbnih mreža. Devedesetih godina prošlog stoljeća izborili su pravo i prodavati tako stvorenu energiju, a početkom ovog stoljeća su im i zajamčene cijene kojima će moći pokriti svoja ulaganja.

Širenje takvih zadruga bio je odlučujući prvi korak u njemačkoj Energiewende, energetskoj tranziciji na čistu energiju čiji je rezultat da već polovina potrebne energije dolazi iz održivih izvora.

Diljem Europe sad već postoje različite vrste energetskih kolektiva. Međutim, danas im nije samo zadaća baviti se održivom energijom sunca i vjetra, nego se sve više bave i energetskom učinkovitošću, skladištenjem energije, bioenergijom, održivim transportom i fleksibilnošću.

Bitan dio energetske politike EU

Neki od tih kolektiva su sićušni sa samo par članova, ali ima ih i već golemih: EWS Schönau u Njemačkoj ili Ecopower u Belgiji osiguravaju desecima tisuća domaćinstava održivu energiju. Nevladina organizacija Rescoop.eu sa sjedištem u Bruxellesu koja pomaže takvim inicijativama, procjenjuje kako diljem Europe već ima 2.250 energetskih zadruga koje vodi 1,5 milijuna građana.

Energetske zadruge su neprofitni, lokalni projekti koji su demokratski organizirani. Članovi mogu sudjelovati u nekim od postupaka proizvodnje energije i obično mogu kupiti tako stvorenu energiju za bitno manje nego što je cijena na tržištu. U mnogim zadrugama svaki član ima jedan glas, bez obzira koliko dionica posjeduje.

Smjernice EU koje su dio paketa Čista energija za sve Europljane, te energetske zajednice građana uzdiže na novu razinu, iako u nekim zemljama ima još posla kako bi takve zadruge doista napredovale. To je zaključak pet novinara koji su surađivali u nizu članaka o energetskim zadrugama u Bugarskoj, Hrvatskoj, Njemačkoj, Grčkoj i Poljskoj.

U Njemačkoj je primjer bio na energetskoj zadruzi građana Rhein-Sieg iz Siegburga na zapadu Njemačke. Ova zadruga od 350 članova može se pohvaliti s 14 solarnih postrojenja u gradu i okolici, kao i službom za zajedničko korištenje e-automobila.

Iako u Njemačkoj postoji 900 takvih energetskih zadruga, europski propisi pokazuju kako ovdašnji pravni okviri ne pružaju toliko poticaja stvaranju takvih zajednica koliko bi to trebalo biti.

U mreži su svi isti

Zadruga Rhein-Sieg želi svoju održivu energiju distribuirati i svim članovima udruge i svim zainteresiranim lokalnim potrošačima po razumnoj cijeni, ali to praktično nije moguće zbog cijene korištenja postojeće naponske mreže.

"U Njemačkoj se svatko tko prodaje električnu energiju preko naponske mreže se automatski smatra trgovcem električnom energijom i mora plaćati poreze, poput poreza na električnu energiju i naknade za korištenje naponske mreže", objasnio je Felix Schäfer, suosnivač i supredsjedatelj Bürgerwerkea, zadruge i trgovca električnom energijom stvorenom u zajednicama obnovljive energije. To, rekao je DW-u, znači kako zadruge neminovno moraju taj trošak prenijeti na kupce.

Za razliku od Njemačke, demokratski kolektivi čiste energije su razmjerno nova pojava u Bugarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj i Poljskoj.

Pioniri poput braće Georgiev u bugarskom Belozemu i Romana Kaczmarczyka, gradonačelnika poljskih toplica Ladek-Zdroj, krenuli su u osnivanje zadruga na temelju postojećih propisa u svojim zemljama. To znači da su se morali boriti s bezbroj poteškoća kako bi nešto postigli, a slično je bilo i sa zadrugama u Hrvatskoj i Grčkoj.

Europljani su optimistični

Entuzijasti čiste i lokalne energije su se nadali kako će prihvaćanjem propisa Europske unije i u njihovim zemljama biti lakše i njima i svima koji žele krenuti njihovim putem. No problema još uvijek ima, a najveći je prijenos tako stvorene energije: dalekovodne mreže su u vlasništvu „velikih“ tako da one i dalje mogu diktirati svoje uvjete pa čak i ako nacionalno zakonodavstvo predviđa osnivanje energetskih zadruga.

U Hrvatskoj to je otišlo tako daleko da se nevladine udruge žale što su u tamošnje propise uvrštena i ograničenja koja se jedva mogu ispuniti. Hrvatska ograničava kapacitet takvih zadružnih proizvođača održive energije na 500 kilovata, što je manje od oko 1000 panela. Povrh toga od zadruga traži i da budu neprofitne i da zaposle stručnjaka — što je praktično jedva izvedivo. Jer energetske zajednice građana u Hrvatskoj moraju ispuniti iste zahtjeve kao i veliki elektroenergetski projekti vrijedni stotine milijuna eura.

No, unatoč preprekama i poteškoćama, optimizam još uvijek postoji: prema jednom istraživanju, 61% upitanih diljem Europe si „mogu zamisliti“ pridružiti se lokalnoj energetskoj zadruzi. Štoviše, najviše optimizma je baš u onim zemljama gdje se tek počinje s osnivanjem zadruga: u Rumunjskoj (85%), Italiji (75%), Bugarskoj (75%), Poljskoj (74%), Grčkoj (71%) i Španjolskoj (69%).

Uredili: Rüdiger Rossig i Aingeal Flanagan

Ovo je šesti i zaključni članak niza iz pet zemalja o energetskim zajednicama u Europskoj uniji koja je nastala uz potporu organizacije Journalismfund Europe.