Energiju vjetra iskoristiti na visinama

Postoje planovi za divovske, ali i skupe parkove vjetrenjača u morima (off shore), no postoje i ideje da se snaga vjetra koristi na sasvim drugi način, naime na velikim visinama, gdje su vjetrovi jači i prije svega stalniji.

Najveća današnja postrojenja koja koriste snagu vjetra, svojim krilima nadvisuju svaku katedralu. Već je i to teško zamislivo. No, znanstvenici kao ruski fizičar Alexander Podgaets žele i puno dalje u visinu: «Zamislite si jednog zmaja koji lebdi zrakom. Više kilometara iznad Zemljine površine, pri velikim brzinama vjetra. On je pričvršćen za jedno uže koje potiče vitlo na kopnu na vrtnju. Na njega je priključen generator koji funkcionira kao dinamo i proizvodi struju.»
Princip se može nazvati jo-jo vjetar. Potaknut jakim vjetrovima visina, zmaj se najprije penje, sve dok se uže za koje je pričvršćen potpuno ne odvrti. Tada se vitlo počne vrtiti u suprotnom smjeru i zmaja, koji se skupio, opet spušta dolje.
Energija, koja se proizvodi pri njegovom usponu, potrebna je za odmotavanje užeta, no proizvodi se i višak: «Oko 60 sekundi traje da se zmaj popne s od 4 i pol na, recimo, 5 kilometara. Tada ga spustimo na polaznu visinu, pri čemu vitlo ponovo zamota uže. Tada se ciklus ponavlja ispočetka.»
Ruski fizičar radi na Tehničkom sveučilištu Delft u Nizozemskoj. Tamo su planovi veliki. Znanstvenici ne žele u visinu poslati samo jednog zmaja, već čitavo mnoštvo. Točnije, 50 komada, svaki pojedini trebao bi imati raspon čitavog nogometnog stadiona.
Zmajevi bi lebdjeli jedan iznad drugog, poredani poput prečki na ljestvama. Pričvrsno uže bilo bi 6 i pol kilometara dugačko i debljine stupa ulične svjetiljke. Vitlo na zemlji imalo bi promjer od preko devet metara. Ukoliko na toj visini ne bi bilo vjetra, uže bi se moglo olabaviti i ljestvicu zmajeva pustiti u više, turbulentnije slojeve. Takva vjetrenjača za visine mogla bi proizvesti snagu od 100 megawata, smatraju znanstvenici: «Imamo zmaja, uže, vitlo i dinamo. Više nije ni potrebno. Zbog toga kilowattsat naše struje ne bi koštao više od jednog centa. Današnje vjetrenjače već dostižu svoje granice. Više od 5 megawatti neće moći proizvesti. Zbog toga se sada traže novi koncepti, kako bi se energija vjetra iskoristila još bolje.»
Postoje čak znanstvenici koji su uvjereni da se s vjetrenjačama za visinske vjetrove može zamijeniti više od samo nekoliko desetina običnih vjetrenjača: «Sanjamo o jednoj velikoj mašini koja bi imala snagu od nekoliko gigawatta. Već imamo kompjutersku simulaciju. U tom bi slučaju bilo moguće postići učinak od 5 gigawatta, s jednom jedinom vjetrenjačom.»
Massimo Ippolito vodi inženjerski ured u blizini Torina. Koncept tog Talijana još je smioniji od znanstevnika u Delftu. Prema predodžbama tih inženjera, zmajeve bi se moglo spojiti s jednim velikim vrtuljkom na zemlji i na taj način ga pokretati. Zmajevi bi bili opremljeni automatskim pilotom, kao u nekim vrstama bespilotnih letjelica. Ippolito bi ih programirao na taj način da zmajevi pri usponu lete u krug, kako bi ogromni kotač na zemlji potaknuli na rotaciju. I ta energija kretanja bi se mogla pretvoriti u struju, u velike količine struje, kako kaže Ippolito. Vrtuljak promjera jednog kilometra, tako bi postizao snagu od 250 megawatta.
Obje radne skupine već su svoj princip rada testirale u praksi i proizvele struju, doduše, samo u malim količinama. Idući korak trebala bi biti veća prototipna postrojenja.