Erdogan u Vatikanu: ples po žici osjetljivih pitanja

„Crkve u Turskoj su u teškoj poziciji i to već duže vrijeme", tvrdi teolog i orijentalist Harald Suermann. „Razlog tome je prije svega da Crkve tamo nemaju status pravne osobe i time su u izuzetno teškom položaju kada je riječ o njihovom imetku." Direktor znanstvenog instituta misionarske ustanove Missio iz Aachena kao primjer navodi pitanje vlasništva nad zgradama i zemljištima. Utoliko i on s izuzetnom pozornošću prati, što će biti rečeno prilikom susreta pape Franje i turskog predsjednika Redžepa Erdogana u Vatikanu ovog ponedjeljka (5.2.)

To je zapravo uzvratni posjet: u studenom 2014. je ovaj Papa prilikom svojeg ukupno šestog putovanja u inozemstvo bio i tri dana u Turskoj. Za Papu je vrhunac tog posjeta bio susret s patrijarhom Carigrada Bartolomejem I. s kojim se osjeća blisko povezan i s kojim se već više puta sastao. Ali politička pozornost čitave svjetske javnosti je bila usmjerena na početak tog boravka u Ankari. Upravo papa Franjo, koji doduše velebnu Apostolsku palaču koristi kao svoje „radno mjesto", ali ne živi tamo kao njegovi prethodnici nego u dvije skromne sobe jednog prenoćišta u Vatikanu, je bio prvi strani gost kojeg je Erdogan primio u svojoj novoj „Bijeloj palači", golemom pompoznom zdanju u turskom glavnom gradu.

Crkva bez pravnog statusa

U tom raskošnom zdanju je Papa izabrao posve jasne riječi: „Osnovna je stvar da građani muslimanske, židovske i kršćanske vjere – i u zakonskim odredbama i u svakodnevici – uživaju jednaka prava i imaju iste obveze", izjavio je pred najvišim predstavnicima turske države i društva. Time je neuobičajeno otvoreno istakao problem diskriminacije kršćana i njihove vjere usprkos njihovoj malobrojnosti: od oko 80 milijuna stanovnika Turske jedva njih stotinu tisuća se izražavaju kao kršćani, tek nekih 0,2% stanovništva.

Najpoznatiji primjer tog neravnopravnog položaja je teološki seminar Grčke pravoslavne crkve na otoku Halki koji je već desetljećima zatvoren. Bez te škole pravoslavlju prijeti odumiranje na jednom od njegovih izvornih područja. U drugim slučajevima je riječ o zemljištima i zgradama koje su oduvijek bile u posjedu Crkve, ali su joj odjednom oduzeti jer ona ne može biti i vlasnik.

Erdogan je sa svoje strane tada posjet pape Franje istaknuo kao poruku mira između čitavog muslimanskog i kršćanskog svijeta. To bi trebalo značiti početak novog razdoblja suradnje. Ali se istovremeno požalio na islamofobiju na Zapadu koji tu vjeru poistovjećuje s nasiljem, terorizmom i netolerancijom.

„Nametnuta solidarnost"?

Ovaj uzvratni posjet se događa u posve drugačijem političkom okruženju. Mnogo toga se promijenilo u posljednje tri godine: eskalirala je izbjeglička kriza i milijuni izbjeglica koji su napustili svoje domove u Siriji sada žive u logorima u Turskoj i ne bi trebali moći doći u Europu. Zbio se i pokušaj puča u Turskoj u srpnju 2016., a nedavno je Turska pokrenula i vojnu akciju na sjeveru Sirije koja pogađa i Kurde, ali i kršćane koji još tamo žive.

I u samoj Turskoj se promijenila atmosfera: „Politički pritisak na kršćane se povećao", okruženje je postalo oštrije, žali se Suermann. Od nedavnih događaja ističe „izraz solidarnosti" kojeg su potpisali čelnici kršćanskih crkava u Turskoj – među njima je i Bartolomej I. – za turski vojni pohod na kurdska područja u Siriji, makar je ovaj teolog uvjeren da je taj izraz solidarnosti potpisan pod prisilom. Upravo ovaj vojni pohod bi mogao još povećati zabrinutost pape Franje zbog patnji od kojih trpe mnogi tamošnji stanovnici.

Prošlog tjedna se i „Udruga protestantskih crkava", što je prema vlastitim navodima udruženje od nekih 150 manje ili više sićušnih evangeličkih zajednica u Turskoj, požalila na pritisak kojem su tamo izloženi kršćani. Ona piše o opetovanim izljevima mržnje prema vjernicima i njihovim mjestima okupljanja i upozorava na izrazite i sve oštrije izraze mržnje prema kršćanima u nacionalnim i lokalnim medijima Turske. S druge strane, u njezinim zajednicama je i zabrinutost sve veća.

Telefonski razgovor

Vrijedno je pozornosti da je ovom dolasku Erdogana u Vatikan i prije službene potvrde 16. siječnja prethodio neuobičajen događaj. Neposredno pred kraj prošle godine je održan telefonski razgovor Pape i Erdogana. Prema turskim medijima se u tom razgovoru radilo o statusu Jeruzalema obzirom na najavu američkog predsjednika Trumpa da ga prizna kao glavni grad Izraela i tamo premjesti veleposlanstvo.

U prvim izvješćima o tom telefonskom razgovoru nije bilo posve jasno da je tu upravo Erdogan digao slušalicu i nazvao Papu. To potpuno pristaje ulozi koju rado preuzima ovaj turski predsjednik kao „zaštitnika svekolikih muslimana" – uzgred, titule koju su dugo imali svi otomanski sultani i koje se odrekao tek posljednji od njih, Mehmed VI. Ali već u tom telefonskom razgovoru je dogovoren ovaj susret.

„Mislim da Papa može nešto postići ako se otvoreno bude razgovaralo", misli Harald Suermann, „jer Turska ima interesa povećati svoj ugled na Zapadu za vlastite političke ciljeve. To je politička trgovina koja bi se mogla izvesti." Ali nije sigurno da će se onda i dogoditi i da će se status kršćana u Turskoj poboljšati.