Erdoganova opasna igra

Još se ne može jasno razaznati što točno želi premijer Erdogan? Želi li on doista potaknuti integraciju Turaka u Njemačkoj? Ako da, zašto on na tako drastičan način upozorava na posljedice asmilacije i taj proces naziva "zločinom protiv čovječnosti", a Njemačku indirektno optužuje da želi asilirati građane turskog podrijetla? Zašto Erdogan ne kaže gdje je po njegovom mišljenju granica između integracije i asimilacije?

Zašto on potiče turske škole i sveučilišta u Njemačkoj, zašto prioriotet daje turskom jeziku kad se radi o ljudima koji su rođeni u Njemačkoj, o ljudima kojima je Njemačka životno središte, baš kao i njihovim očevima i djedovima? Tko je to u Njemačkoj zahtijevao da se osobe turskog podrijetla moraju odreći svojih kulturoloških i religioznih korijena?

Turski jezik kao pretpostavka integracije?

Erdogan igra opasnu igru kada savršeno znanje turskog jezika proglašava pretpostavkom integracije. U slučaju takvog scenarija i u školama i na sveučilištima, a ne samo u džamijama, mi moramo računati i pribojavati se jačih utjecaja (islamskih) vjerskih pravaca, možda i nekih sekti. Oko 20 000 ljudi u kelnskoj dvorani slavilo je Erdogana i oni kažu da je Turska "ponosna na svog premijera". Stvarno cijela Turska? Polarizacije u toj zemlji između religioznih i laicističkih tabora, između sunita i alevita, između desnih nacionalista i zagovornika Europe sada odjednom ugrožava i unutarnji mir u Njemačkoj, zemlji koju Erdoganova religiozno-konzervativna stranka AKP polako proglašava "bojnim poljem" turske unutarnje politike.

Turcima u inozemstvu Erdogan želi omogućiti pravo glasovanja na turskim izborima. To ne znači samo da će oko milijun ljudi kojima je Njemačka prva domovina u turski parlament slati zastupnike iz svojih redova. To znači i da će turske stranke predizbornu kampanju voditi na njemačkom tlu. I to sa svim rizicima za proces integracije u njemačko društvo i rizicima za njemačku sigurnost. One-man-show u Kölnu bila je samo proba, i to vrlo uspjela proba za premijera Erdogana.

Komentar Bahe Güngöra, glavnog urednika turske redakcije Deutsche Wellea.