Europa ne smije odustati od Ukrajine

Europska unija zapravo ima malo toga čime bi mogla prisiliti ukrajinskog predsjednika na promjenu politike. Sankcije koje su odlučene ovog četvrtka (20.2.), su u najboljem slučaju tek ubod igle za vladajuće krugove. Imena onih koji će biti obuhvaćeni sankcijama još nisu poznata, ali možemo pretpostaviti kako su se svi oni koji vuku konce i prijatelji Janukoviča imali i više nego dovoljno vremena da se pripreme za zabranu putovanja i blokadu bankovnih računa u inozemstvu. Obzirom na veliki broj mrtvih na Majdanu, ovakve minijaturne sankcije djeluju prije bespomoćno. One nisu više od diplomatskog simbola. Simbola da Europljani ne žele ostaviti na cjedilu demokratsku oporbu u Ukrajini.

Ministri vanjskih poslova tim sankcijama žele pomoći izaslanstvu kojeg su poslali u Ukrajinu na pregovore. Tri europska ministra pokušavaju diplomatskim putem pronaći rješenje za krvavi sukob. Janukovič je barem još spreman za pregovore sa Europskom unijom. Da li to znači kako pokušava dobiti na vremenu gdje bi se onda stvari riješile same od sebe ili doista želi mirno rješenje?

Je li on još doista ima nadzor nad tamošnjim snagama sigurnosni, jedinicama specijalaca i provokatorima koje je poslao protiv prosvjednika? U zapadnom dijelu Ukrajine su se navodno neki predstavnici vlade i policije već priključili oporbi. Diplomati Europske unije već strahuju kako prijeti nova eskalacija, građanski rat ili podjela Ukrajine na proeuropski i proruski dio.

U toj dramatičnoj situaciji Europljani moraju ustrajati u pregovorima. Ako treba, tri europska ministra vanjskih poslova moraju ostati u Ukrajini još i duže i ne smiju dopustiti da im se pokažu vrata.

Odluka nije u Kijevu

Pravo rješenje sukoba zapravo neće biti dogovoreno u Kijevu. Za to je potrebna Rusija. Moskva je stala na stranu Janukoviča i prijetnjom ga tjera da ustraje u svojoj politici. Ako ne prestanu prosvjedi na Majdanu ne okončaju, neće više biti niti novca iz Rusije. Na taj način predsjednik Janukovič, na čelu države čija je blagajna gotovo prazna, stoji pritjeran uz zid.

Europa i SAD sada moraju zajednički utjecati na ruskog predsjednika Putina. On pak, dok se u Kijevu prolijeva krv, pušta da ga se u Sočiju slavi poput olimpijskog cara mira. Njemačka kancelarka Angela Merkel je svojim pozivom Putinu napravila prvi korak.

Ipak Putin, koji očito voli šahovske "igrice" s Europljanima, neće popustiti tek pred toplim i blagim riječima. Rusija, nažalost, bolje razumije oštrije riječi ili još bolje; ekonomski pritisak. EU je važan trgovinski partner i kupac ruskih energenata. Ovdje bi Europljani mogli pronaći polugu kojom bi mogli provesti pritisak, ako se tako dogovore. Motiv predsjednika Putina bi mogao biti i strah. On bi mogao strahovati kako bi se revolucija iz Ukrajine mogla proširiti i na Rusiju. Na koncu, i Putin je na vlasti zahvaljujući izborima koji su po svemu sudeći bili lažirani, poslušnim medijima i moćnim sustavom represije.

EU je ponudila što je mogla

Ukrajinski demonstranti ne smiju biti pretvoreni u pijune koji se mogu žrtvovati u geopolitičkoj šahovskoj igri. Europljani ne smiju pristati opet voditi hladni rat. Oni moraju Putinu objasniti kako ne može opet progutati Ukrajinu u rusko carstvo protiv volje tamošnjih ljudi. Pridruživanje EU je moguće istovremeno sa članstvom u ruskoj zoni slobodne trgovine i jedno ne isključuju drugo. Ne mora biti ili-ili kao što je bilo tijekom hladnog rata.

Nisu posve točni prigovori kako je Europska unija podcijenila razvoj situacije u Ukrajini i da je zapostavila odnos sa Rusijom. EU je ponudila ono što ima, ekonomsku suradnju i pomoć pri provođenju reformi. Savez demokratskih država ne može djelovati vođen tek voljom za prevlašću kao ruski predsjednik Putin sa svojim autokratskim tendencijama. Ali u Ukrajini će biti odlučeno, mogu li Rusija i Europska unija još biti partneri i kako će to partnerstvo biti u budućnosti.