Europska unija - unija zajedničkih vrijednosti?

"Europska je unija uvijek bila zamišljena kao Unija vrijednosti!" kaže Ludger Kühnardt , voditelj centra za Europske integracije u Bonnu. Nakon II. svjetskog rata, nije se radilo samo o stvaranju gospodarske zajednice, već i o potrazi za konsenzusom po pitanju vrijednosti. Kühnardt pojašnjava zašto se to nije pojavilo još u Rimskim ugovorima iz 1957: "Zato što nije bilo moguće zamisliti da se države, koje su godinama ljuto ratovale i jedne drugima bombardirale i rušile gradove, ujedine oko ideje vrijednosti i kulture. No, osnovna ideja otaca Europske unije bila je: mi moramo pobijediti nacionalizam i moramo izgraditi demokratsku, slobodnu i partnersku Europu. A to nam ipak najbolje uspijeva kada ne patetiziramo o vrijednostima i kulturnim sličnostima, već kada povezujemo interese."

Pamtimo pokušaj iz 1949 kada je s najvišim ciljevima osnovano Vijeće Europe. No, ubrzo je postalo jasno da će, s obzirom na podjelu Europe na istočnu i zapadnu, sve ostati samo na pokušaju.

Ta podjela za zapadnoeuropske je demokracije bio dodatni razlog za još jače zbližavanje - kako na gospodarskom, tako i na političkom planu. O zajedničkim vrijednostima, tada se još ipak nije raspravljalo.

No, to se promijenilo krajem 80-ih godina, s padom Željezne zavjese i kada je velik broj istočno- i južnoeuropskih zemalja izrazilo želju za ulaskom u Zajednicu. U takozvanim Kopenhaškim kriterijima zemlje-članice Europske unije točno su utvrdile u kojim se vrijednostima sve zemlje-kandidatkinje moraju prepoznati. Nije se tu više radilo samo o slobodnom tržišnom gospodarstvu, već o demokraciji i poštivanju ljudskih prava.

Pri kraju 90-ih godina na dnevni je red došao i projekt "Europski ustav". I tada je postalo jasno da u Europskoj uniji već odavno postoji suglasje po pitanju vrijednosti - kaže Kühnardt: "Europskom sustavu vrijednosti pripada kada kažemo: 'Iza sebe ostavili smo prošlost obilježenu kolonijalizmom, hegemonizmom, nacionalizmom, totalitarizmom - kako nacionalsocijalističkim, tako i komunističkim. Ništa od toga više ne želimo.' Vjerujem da taj temeljni osjećaj u velikoj mjeri definira europsko poimanje života i vrijednosti."

Neki europski političari izuzetno važnim smatraju i model socijalne sigurnosti, te na taj način žele pokazati kako se u Europi solidarnost više cijeni nego u Sjedinjenim američkim državama. No, Kühnhardt to ipak smatra pretjeranim: "Ne vjerujem da je moguće napraviti tako jeftinu računicu i reći: Europa se zalaže za socijalnu državu a u Americi vlada hladni kapitalizam. Velikodušnost, socijalni angažman, pa i solidarnost, po mom se mišljenju nisu smještene samo na jednoj strani prekooceanskog mosta."

Pri formuliranju osnovnih europskih vrijednosti, oko samo jednog pitanja nije postignuta suglasnost: treba li u Ustavu eksplicitno navesti kršćanstvo? Nakon dugih i žučnih rasprava, konačno je prevagnula varijanta koja tek upućuje na europske "religijske tradicije".

U diskusiji oko mogućeg ulaska Turske u Europsku uniju, to se pitanje ponovno aktualiziralo. Protivnici turskog članstva naglašavaju kako zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom jednostavno ne pripada u kršćansku Europsku uniju.

Kühnhardt se ne slaže s tom argumentacijom, no izuzetno važnim smatra to što je rasprava o religiji na području Europe konačno započela: "Do nedavno, ni Islam nije bio posve etablirana kategorija u Europi. No sada - posve neovisno o tome hoće li Turska na kraju ući u EU ili neće - u Europi se o tom pitanju mora raspravljati s velikom suptilnošću. I to zato jer je muslimanska zajednica koja broji od 12 do 15 milijuna ljudi, a to je pak 3,5 posto cijelog stanovništva Europske unije, druga vjerska zajednica po veličini u Europi.