Europski saveznici kao rogovi u vreći
4. kolovoza 2009
120.000 vojnika koji bi trebali biti spremni za akciju u roku od 60 dana, vlastita flota vojnih helikoptera i transportnih zrakoplova kako bi prebacili vojnike na mjesto misije, vojna kontraobavještajna služba koja bi informirala o vojnim i političkim rizicima kao i zajednički budžet Europske unije za obranu kako bi se sve navedeno i moglo platiti – na tim bi nogama 2020. godine trebala stajati obrambena politika Europske unije kako to navodi Europski institut za sigurnosne studije (EUISS). Jedino na taj način Europa bi svoje građane mogla jednako štititi od vojnih i terorističkih prijetnji kao što već sada štiti svoje vanjskopolitičke i gospodarske interese – bilo da se radi o zaštiti progonjenih manjina ili obrani plovnih puteva od gusarskih napada.
"Angažman Unije ne bi se smio zaustaviti na mini-obrambenom projektu kojeg bi vodile vojno najsnažnije članice, već koji bio dio moćne vanjske, sigurnosne i obrambene politike koja ima težinu svih zemalja članica", naglašava Álvaro de Vasconcelos, direktor EUISS-a, agencije Europske unije sa sjedištem u Parizu. Ona savjetuje Vijeće u svojem priručniku pod naslovom «Koje su ambicije europske obrane 2020.godine?» Zbog toga su potrebne gore naveden postojbe, sredstva za trasport snaga, vojne tajne službe i zajedničko financiranje.
Jer, samo sa svojom "soft power", dakle samo sa spretnom diplomacijom te velikodušnim plaćanjem za obnovu i pomoć u razvoju, Europa ubuduće neće moći jamčiti niti sigurnost svojih građana niti štititi svoje gospodarske interese. "Od terorističkih napada u Madridu i Londonu", piše Jacek Saryusz-Wolski, arhitekt poljskog ulaska u EU i donedavni predsjednik vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta, "bili smo suočeni sa cyber ratom u Estoniji, zatim klasičnim međudržavnim sukobom – ratom u kolovozu 2008.godine između Rusije i Gruzije, te novim valom gustarstva na svjetskim morima".
Ne radi se o oružju kojim bi se prijetilo
Lijepe riječi više ne pomažu. Niti prijetnje oružjem. Međutim EU trenutno nema mnogo (oružja) u rukama kako bi mogla prijetiti afričkim poglavicama ili afganistanskim božjim ratnicima. Tako se u prosincu bližiti 10. obljetnica sastanka Europskog vijeća u Helsinkiju gdje su šefovi država i vlada svečano odlučili sastaviti jedinice od 60.000 vojnika koje bi u roku od 60 dana bile sposobne djelovati.
2003. godine trebalo je sve biti spremno, ali dogodilo se nije gotovo ništa. Postoje doduše dvije takozvane borbene skupine sa po 1.500 vojnika. No te postrojbe još nisu bile ni u jednoj akciji, premda se u svakoj od pet dosadašnjih vojnih akcija EU-a stalno potezalo pitanje vremena te koja zemlja bi trebala poslati koliko vojnika u afričku pustinju ili na Balkan.
Za finskog ministra vanjskih poslova ovakvo stanje je paradoksalno. On je to u knjizi koju je objavio EUISS naglasio vrlo diplomatski, jer mala Finska je već dva puta dala vojnike za borbene jedinice i to kako za misiju u Čadu tako i za Afganistan.
Stvaranje dvostrukih vojnih resursa proteže se u svim područjima europske obrambene politike. Način na koji se kupuje novo oružje za EU pokazuje pravo stanje. Prema članku 296 sporazuma Europske unije članice ne moraju raspisivati natječaje u cijeloj Europskoj uniji, već se mogu samo pozvati na "interese nacionalne sigurnosti".
Od srpnja 2006. godine Europska agencija za obranu vodi platformu na internetu na kojoj se raspisuju natječaji za naoružanje u cijeloj Europskoj uniji. Do ožujka 2009.godine raspisano je 400 natječaja u ukupnoj vrijednosti od deset milijardi eura, navodi Alexander Weis, šef ove agncije sa sjedištem u Bruxellesu, također u prilogu za EUISS. Dok je 2007. godine samo svaka peta narudžba oružja odlazila u inozemstvo, godinu dana kasnije bila je već svaka treća. Drugim riječima, dvije trećine kupovine naoružanja u Europskoj uniji ostaju i dalje čista nacionalna stvar.
Nema helikoptera za misije EU-a
Nacionalno stanje predstavlja i problem u međunarodnim misijama i akcijama pod zastavom EU-a. Tako na primjer Velika Britanija i Njemačka nisu baš oduševljene da stavljaju na raspolaganje svoje helikoptere EU-ovoj misiji u Čadu. Obje zemlje su doduše pristale kao i sve ostale članice cilj akcije bude zaštita izbjeglica i interno prognanih osoba. No prije svega se radi o "francuskoj misiji". Čad pripada sferi francuskog utjecaja, a vlada u Parizu je zaštitnica čadskog vlastodršća Débyja.
Autor : Alen Legović, Bruxelles
Odg. ur.: S. Kobešćak