Festival rođen iz ruševina
5. veljače 2007
Prvo Berlinale održano je još usred ruševina. 6. lipnja 1951. na njemu je prikazana Hitchcockova "Rebecca", američka filmska zvijezda Joan Fontaine prošetala je prvim crvenim tepihom. Njemačka je htjela šest godina nakon rata uloviti priključak, kako na drugim područjima, tako i na području kulture.
50-etih godina se festival brzo razvio u međunarodno sastajalište svjetskog filma i filmaša. Njemački film je dobio neslućenu podršku publike, pogotovo lagane, trivijalne produkcije. Hollywood, ali i druge filmske nacije i naravno, veliki njemački studiji poslali su svoje zvijezde na crveni tepih: Sophiju Loren i Errola Flynna, Hansa Albersa i Hildegard Knef – svi oni došli su onomad raditi reklamu za svoje filmove.
Kultno sastajalište umjetničkog filma
Berlinale je tako oduvijek bilo smotra koja je sjaj filmskog svijeta trebala približiti širokim masama. Direktori berlinskog festivala s ponosom su predstavljali slavne goste festivala, zvijezde blistavog sjaja.
Berlinski festival je 60-etih godina postao na neki način kultno sastajalište umjetničkog filma: redatelji poput Jeana-Luca Godarda ili Francoisa Triffauta ovdje su predstavljali svoja nova djela. 1970. nastupila je kriza. Vremena su bila politički napeta, od posljedica šezdesetosmaške revolucije i vijetnamskog rata nije ostalo pošteđeno ni Berlinale. Došlo je, na primjer, do prosvjeda protiv filma «O.K.» njemačkog redatelja Michaela Verhoevena u kojem je bila izražena kritika Amerike.
"Forum" kao točka na i
Tijekom tih nemirnih godina pored glavnog, natjecateljskog programa koji je završavao svečanom dodjelom nagrada, etablirao se i sporedni program «Forum». U njemu se uglavnom prikazivani filmovi koji su imali eksperimentalni ili dokumentarni karakter.
Osim toga, u Forumu su igrali filmovi iz zemalja koje do tog trenutka nisu bili pod svjetlima pozornice. Za dugogodišnjeg programskog šefa «Foruma» Ulricha Gregora je Berlinale tek ovim sporednim programom postao doista «široki spektar različitih vrsta filma od velikih holivudskih projekcija do autorskih filmova iz različitih krajeva Europe i svijeta, do dokumentarnih i eksperimentalnih filmova.»
No u središtu pozornosti je uglavnom uvijek bio natjecateljski program. U njemu su prikazivani veliki pobjednici poput filmova «La Notte» Michelangela Antonionija, «Hong Gaoliang» Zhanga Yimojua, u okviru njega su se velike filmske zvijezde predstavljale publici i novinarima.
Traže se dobre veze
Festivali u Cannesu, Berlinu i Veneciji uvijek se utrkuju oko najpopularnijih filmova i najvećih zvijezda. Dieter Kosslick koji vodi Berlinale posljednjih nekoliko godina majstor je u tome:
«Ovo čime se mi bavimo je posao koji funkcionira preko veza. U njemu stvarno morate poznavati puno ljudi i razumjeti kako oni funkcioniraju. Mora se znati pravi jezik i mora se imati određena strast.»
Kosslickova strast proteklih godina je prije svega bila usmjerena prema njemačkom filmu. Njega je Kosslickov prethodnih godinama okrutno zanemarivao. U međuvremenu se njemački filmovi rado pozivaju na Berlinale i tamo se rado gledaju. I stručna publika iz inozemstva dolazi na berlinski festival da bi vidjela njemačku kino-produkciju, kaže Heinz Badewitz, šef sporednog festivalskog programa «Njemački filmovi»:
«Naša ciljna grupa su strani kupci, festivalski direktori koji dolaze iz čitavog svijeta kako bi na jednom mjestu vidjeli komprimirani paket novog njemačkog filma i mislim da je Berlinale od svih festivala najviše predestiniran za to.»
U programu su se pored njemačkog filma čvrsto etablirali i filmovi iz nekih azijskih zemalja, poput Kine, Tajvana, Koreje i Vijetnama. Oni su prošlih godina u Berlinu slavili zapažene uspjehe. Ta tradicija počela je već u eri prošlog direktora festivala Moritza de Hadelna. Na poseban interes nailazili su u dugo godina podijeljenom Berlinu, naravno, politički filmovi. Berlinale je prije svega u 70-etim i 80-etim godinama slovilo je kao platforma za predstavljanje istočnoeuropske filmske produkcije. Mnogi filmovi iz bivšeg Sovjetskog Saveza i DDR-a - osporavani u svojoj domovini - upravo su u Berlinu slavili svoju međunarodnu premijeru.
Ove godine u pariškom duhu
Berlinski filmski festival znao je prepoznati i predstaviti mnoge nove tendencije u svijetu filma – novosti iz Hoolywooda kao i novi njemački film, francuski Nouvelle Vague i zanimljive filmove iz Azije.
Ove godine Berlinale otvara francuski film «La Vie en Rose» o Edith Piaf koji će biti prikazan u natjecateljskom programu. Tamo su i novi filmovi Stevena Sorderberga i Clinta Eastwooda.
Pravi zaljubljenici u film i ove će godine doći na svoje u programu «Retrospektiva» koji je ovoga puta u znaku «City Girls», gradskih djevojaka, prvih diva u filmskoj povijesti.
Dobitnik jednog Medvjeda, onog počasnog, za životno djelo, već je poznat – to je ove godine američki redatelj Arthur Penn koji je 60-etih godina revolucionirao američku kinematografiju svojim filmom «Bonnie i Clyde».