Gdje i muškarci plaču zbog kobasice

Felix Jentsch je svakim zalogajem sve tiši. Njegove ruke polako počinju drhtati, oči postaju staklenaste. Žvače i dalje, gura plastičnom vilicom još jedan komad kobasice u usta. Jedan prolaznik zastaje i promatra njegovo već očito crveno lice. Ovaj 22-godišnjak je danas naručio "Broj 10", sa krumpirićima i dodatnom porcijom majoneze. To se ne naručuje često. A pritom je Jentsch bio previše nervozan da bi uopće bio gladan.

Ovaj student već pola godine radi na tome da konačno naruči "desetku". Uvijek iznova je dolazio i svaki put je naručivao nešto malo ljući umak. Već nakon "devetke" ga je čitav dan mučio želudac. A sada je tu "desetka": "To je čisti nagon za samouništenjem", komentira njegov kolega koji ga snima svojim mobitelom.

Nakon dvije minute Jentsch konačno guta i posljednji komad njegovog currywurst. Šmrče i drži se za trbuh. To je trenutak kad ljutina dolazi u želudac i kad ekstrakt ljutih feferona nadražuje sluznicu. To je i trenutak kad je Jentsch vjerojatno požalio ne samo što je ikad naručio "desetku", nego da je uopće ikad došao na ovaj svijet.

Ipak, hrabro tek priznaje da "sve stišće i kuha" u trbuhu i malo se grči. Sa uzdahom naručuje pola litre hladnog čokoladnog mlijeka. "Ako baš nikako ne ide, onda prst u grlo i sve van", savjetuje ga vlasnik kioska Frank Spieß. On takav jad gleda svaki dan: poteškoće u disanju, oblijevanje znojem, zagrcavanje, bolove u želucu. I tek onda vatra u ustima. I Spieß je to sam dovoljno često doživio: "Misliš da ti netko klamericom buši jezik."

Stupnjevi pakla

Spieß prodaje tu bol na papirnatim tanjurićima. Tko posjeti njegov kiosk u berninskom predgrađu Wedding prvo vidi njegovu zbirku umaka. "To su naše stepenice", kaže i pokazuje na stalažu iza stakla prljavog od masti. Poredano je deset tamnocrvenih bočica sa prigodnim nazivima: Fire Blaster, Scream Hot Sauce ili Jolokia Nightmare.

Spieß ih uglavnom nabavlja preko interneta i objašnjava: "Od broja jedan do tri su zapravo voćnog okusa, to je niža liga za početnike". Ali i na njima kao i na ostalima već su nacrtane mrtvačke glave, đavolji likovi, a na pozadini natpisi gdje se proizvođač odriče svake odgovornosti.

Na svakoj bočici stoji brojka s mnogo nula. Mjerna jedinica za ljutoću se zove scoville. Tabasco umak kakav se može kupiti u svakoj trgovini ima 5000 scovillea, sprej nadražljivca za osobnu zaštitu ima oko dva milijuna. Ali i to su vrijednosti pred kojima se Spieß može samo smijati. Sasvim na vrhu police, kao na prijestolju stoji malena bočica s natpisom Gold Edition, a tekućina je crna kao ugljen. To je famozna "desetka", umak sa 7,7 milijuna scovillea!

"Danas može malo ljuće"

Kontejner u kojem je smještena Spießova zalogajnica je također obojan u vatreno crvenu boju i u njemu je prilično zagušljivo. Šest kvadrata je prožeto masnom parom iz friteza u kojem se prže krumpirići, a ima i par kosanih odrezaka koji stoje u tamnocrvenom umaku. Ipak, oko podneva se pred kioskom redovito stvara rep.

"Može malo ljuće", naručuje jedna mušterija. "Što znači 'malo' ljuće?" pita ga ugostitelj. "Sasvim malo", odgovara mu muškarac. Slijedeći već zna što hoće: "Daj mi jednu 'peticu' sa pecivom, danas više ne moram na posao."

Na početku i Spießov currywurst je uobičajen berlinski specijalitet: prženu kobasicu nožem reže na komadiće da stanu u usta, posipa ih paprikom i prelijeva umakom od rajčice kojeg sam priprema. Ali onda dolazi umak iz njegove zbirke i tu su dovoljne samo tri do četiri kapljice. Dnevno prodaje 150 kobasica i oko deset kila krumpira, a i na njegovoj majici piše parola njegove zalogajnice: "Ovdje mogu i muškarci plakati".

Prije je Spieß bio zidar, a onda je bio nezaposlen. Prije osam godina je otkrio prazan kontejner na velikom raskrižju, nedaleko od postaje Osloer Straße. Automobili stalno zuje, ali i svake minute iz tramvaja izlazi rijeka prolaznika. Mjesto se Franku odmah dopalo, ali takvih zalogajnica ima u Berlinu kao pijeska u moru. I tako je došla ideja: "Currywurst možeš dobiti na svakom uglu", objašnjava ugostitelj. Ali kobasicu koja boli, toga nema nigdje.

"I narkomani i kardinali, za mene su svi isti"

Porcija košta 1.50, za tri najljuća umaka gosti moraju platiti dodatnih 30 centi. "Pa ovo je Wedding", objašnjava Spieß i pokazuje pretežito radničku četvrt u kojoj živi mnoštvo nezaposlenih. U međuvremenu k njemu dolaze i gosti iz drugih dijelova ne samo Berlina, nego i iz Njemačke i inozemstva. "Nezaposleni, narkomani, tipovi s kravatama, za mene su sve moje mušterije iste."

Kod njega ne mora biti ljuto. Iza ugla je stanovao i dosadašnji nadbiskup Berlina, kardinal Woelki i on je dolazio svakih par tjedana na "običnu", ne-ljutu kobasicu. Ipak, njegova zalogajnica je za mnoge goste postalo mjesto za iskušavanje hrabrosti. Spieß nam priča o mišićavim tipovima kojima ćelava glava zablista od znoja. O jednom mesaru iz Münchena koji je pun sebe samouvjereno naručio odmah "desetku" - i nakon toga pobjegao bez riječi.

Ili o jednom mršavoj starici koja je redovito naručivala "osmicu", ali više uopće ne jede ljuto od kako se opekla po leđima prilikom tuširanja. Spieß može satima pričati o svojim mušterijama: "Jens stalno naručuje 'sedmicu' ili 'devetku'. Frank je ovdje protestantski pastor, ali njegov sin dolazi barem četiri put tjedno. I Annett, ona je žestoka! To je cura koja zna gristi", priča Spieß.

Šampion ljutoće

"Za mene su sve to heroji", kaže. Na njegovom kiosku stoji zaljepljeno deseci fotografija ljudi crvenog lica. Tko uspije pojesti svih deset stupnjeva ljutoće postaje članom njegovog Curry Club-a i njegova slika zauvjek krasi zalogajnicu. Da bi netko bio primljen u taj klub jedino mora biti punoljetan i u pola godine probati sve umake, od najblažeg do najljućeg. Spieß sve to potvrđuje pečatom na kartici koju izdaje kandidatima za klub.

Spieß ne samo da drugima nudi ljuto jelo nego i sam sudjeluje na natječajima gdje momčadi moraju jesti ljutu hranu. Problem je izabrati dobru momčad za natjecanje Njemačke: "Tu trebaš samo vrhunske ljude". Pet puta je osvajao prvenstvo i pokali stoje dobro vidljivi u izlogu njegove zalogajnice. Tu su i fotografije natjecatelja gdje se vide iscrpljena lica sa pakovanjima mlijeka u jednoj ruci i plastičnim koritom između nogu. "To je pitanje časti", objašnjava Spieß.

Ipak i priznaje: na tim natječajima su danas "sve samo profesionalci". On pak trenira svaki dan: gotovo svako svoje jelo posipa sa čilijem kao što bi drugi koristili sol ili papar. Na taj način želi da se njegova osjetila uopće nikad niti ne oporave od ljutoće. "300.000 do 700.000 scivillea su za mene normalno", objašnjava nam svoju taktiku. Jedino pred natjecanje onda kreće na još mnogo žešće.

"Malo je bolje ako misliš na tortu od jagoda"

Tajni sastojak se zove Bhi Jolokia, ljuta papričica sa sjeveroistoka Indije koja se smatra najljućom paprikom koja je već u prirodnom obliku pakleno ljuta. "Ona ima milijun čistog", hvali je Spieß. On je grize čistu, griz po griz i marljivo je žvače kako bi pokupio sav začin iz njenog tkiva, barem dvije minute. "Pravo je sišem", objašnjava nam svoj postupak. Pušta okus i ljutoću da se širi po jeziku, između zubiju i u ždrijelu.

Tek što ljutoća malčice popusti, Spieß popije gutljaj mineralne vode. "To tek napravi 'bum' u ustima" i priznaje da je to "mazohistički vrhunac" njegovog treninga. Protiv bola ne pomaže mnogo, makar se ljutoća može malo pokriti "svime što ima visok udio masnoće. Čokoladno mlijeko, jogurt, ali najbolja je majoneza." Pomaže i psihičko odvraćanje pažnje: "Bolje kontroliraš čitav postupak ako misliš na primjer na tortu od jagoda."

Ipak, na natjecanjima ne izdrže svi te bolove. Jedna žena je jednom kolabirala pred njegovom zalogajnicom i od onda je kod svakog natjecanja ekipa hitne pomoći i liječnik koji mjeri puls i krvni tlak sudionika. S druge strane, stalno dolaze nove mušterije koje traže nove izazove. Zalogajnici prilazi jedan par i djevojka za sebe naručuje najljuću "desetku". Spieß je pokušava odvratiti: "Slušaj, uzmi 'osmicu' pa ako ti bude premalo, još uvijek ti mogu dodati začina."

Djevojka žvače, znoji se, lice joj je crveno, uzima još jedan zalogaj - ali onda ipak i 'osmicu' ostavlja na stolu. "Jednog dana ću ipak probati i 'desetku'", najavljuje djevojka. Spieß joj marljivo udara pečat u njenu karticu i kaže: "Vjerojatno ću onda ja još uvijek biti ovdje."