Gevgelija ili kako se ukrcati na vlak za bolje sutra

"Ovo su ti sve sami prokleti teroristi", žali se makedonski policajac dok džepnom lampom pokušava po vagonima pronaći skrivene izbjeglice. Jer, svakodnevna bitka za startne pozicije počinje uvijek iznova, u večernjim satima, kada međunarodni vlak iz Soluna do Beograda prijeđe grčko-makedonsku granicu i stane u Gevgeliji. Dvije tisuće izbjeglica čeka s kartama koje su kupili u maloj postaji. U vlak ih može stati još maksimalno dvjesto. "Teroristi, što drugo? Pa dolaze iz Sirije", nastavlja ogorčeni policajac. Njegovi kolege su opušteniji. Iako su u kompletnoj opremi za ulične borbe, s kacigama, štitovima i pancirkama, većina čuvara reda puši, priča i smije se.

Dozvola za tri dana boravka

Pritom se od petka ovdje događaju stvari koje su sve samo ne smiješne. Ljudi koji se pobjegli od ratova širom svijeta, moraju se boriti za mjesto u prenatrpanom vlaku. Djeca se ubacuju kroz prozor ili izbacuju – ovisno o tome jesu li im roditelji uspjeli ući ili ne. Neki se bore s noževima i rukama. Bilo je i puno povrijeđenih. Makedonske vlasti odnedavno na stanici izbjeglicama daju papire koji im omogućavaju da nesmetano putuju po zemlji i da koriste sredstva javnog prijevoza. Međutim, sloboda putovanja ograničena je na 72 sata: do tada moraju napustiti zemlju ili podnijeti zahtjev za azil u Makedoniji – koji ne želi niti jedan jedini od njih. Tri dana, dakle, da se stigne u 180 kilometara udaljenu Srbiju.

Muhamedu je ostao još samo jedan dan. Taj 25-godišnjak iz Pakistana sjedi na rubu perona, okružen svojim zemljacima. Svi oni iza sebe imaju opasan put – kroz Iran, Tursku i na kraju švercerskim brodom do grčke obale. Poslije svega što je doživio, boravak u Gevgeliji, bez kreveta i tuša, Muhamedu ne pada nimalo teško: "Zar niste gledali pakistansku televiziju? Prije dva mjeseca, talibani su upali u školu i ubili puno djece, djecu od osam ili šest godina, nevinu djecu." Tom krhkom mladiću nije do nasilja. Pogotovo se ne želi boriti za mjesto u vlaku. Policija prednost daje obiteljima s bebama, Muhamed smatra da je to u redu: "Ja ovdje nemam nikakve šanse."

Izvoz problema

Baš ljudi poput Muhameda su posljednjih dana najbolje mušterije taksista Angela Stanojkova. On strpljivo sjedi u svom žutom automobilu iz kojega trešti američki pop. Kao i svi njegovi kolege u Gevgeliji, i Stanojkov čeka da se nekome od pridošlica smuči sumorna stanica u malom gradu i da ruku zavuče dublje u džep kako bi brzo stigao na sjever: "Za četiri osobe tražimo sto eura do mjesta Tabanovce. Cijena je realna, nije pretjerana."

Tabanovce su sljedeći etapni cilj na takozvanoj "balkanskoj ruti", zabit na sjeveru Makedonije, samo dva kilometra od granice sa Srbijom. "Mi ih zapravo vozimo do službenog graničnog prijelaza. Ali kada izađu iz auta, okrenu nalijevo, preko divljih staza, pješice do Srbije“, kaže Stanojkov.

To Makedoniji odgovara. Ta očajno siromašna balkanska zemlja preplavljena je izbjeglicama koje ilegalno dolaze iz Grčke, prema procjenama njih oko dvije tisuće dnevno. Sustav registracije i prihvata odavno se raspao, to se jako dobro vidjelo u općini Gazi Baba u Skoplju. Objekt je mesecima bio pretrpan i zaključan – nitko nije smo ni ući niti izaći. Organizacija za zaštitu izbjeglica Pro Azil u svojim izvještajima koristi termin "logor". Krajem srpnja, objekt je konačno zatvoren. Makedonija od tada ima ne osobito kreativnu, ali pragmatičnu strategiju: izbjeglicama pokazati put do Srbije i granicu ostaviti bez kontrole. To se zove "izvoz problema".

Gdje počinje "prava Europa"?

Gradonačelnik Gevgelije Ivan Frangov također ima ideja. Inspiriran Mađarskom, on sada predlaže da se između Makedonije i Grčke podigne ograda. Frangov je agenciji Tanjug rekao da "izbeglice prljaju grad" koji su EU i UNHCR "ostavili na cjedilu". Ne bi mu baš svi njegovi sugrađani dali za pravo. Mnogi u tom, inače uspavanom mjestu, koriste priliku da nešto zarade. Na stanici je postavljen čitav niz plastičnih stolova. Posao dobro ide: za jedan euro, dvije banane ili vrećica kokica ili boca vode ili - punjenje mobitela. Naravno, sve bez računa. Policiji to, čini se, ne smeta. "Biznismeni" ne žele razgovarati s novinarima.

Stanovnici su se apsolutno pomirili s novonastalom situacijom. Samo nekoliko stotina metara dalje, u pješačkoj zoni i kafićima, možete čuti teorije zavjere, kaže taksist Stanojkov: "Neki misle da imigranti donose neke bolesti ili da nas žele okupirati." On sam, naravno, ne misli tako, ali o uzrocima bijede ima što reći: sumnja u prljavu igru "međunarodnog faktora": "To mora da su Amerikanci, možda i Europljani. Rat u Siriji nije izbio sam od sebe."

Muhameda, izbjeglicu iz Pakistana, ne zanimaju takve priče. Rado prihvaća prešutni dogovor s makedonskim vlastima i samo želi nastaviti u pravcu Srbije i Mađarske. Još nije čuo da će Mađarska do kraja kolovoza završiti s gradnjom ograde na granici sa Srbijom. Za njega je stvar jednostavna: "Mnogi ljudi bježe u Europu... Među njima sam i ja." Za Mohameda "prava Europa“ počinje tek tamo gdje može podnijeti zahtjev za azil u nadi za boljim životom: "Ako budem imao sreće, doći ću do Njemačke." Tamo želi pronaći pristojan posao i izgraditi sigurnu budućnost. Ako bude imao sreće.