Godina (uglavnom) loših vijesti

Dugotrajni ratovi i krize poput onih na Bliskome istoku, u Afganistanu ili Iraku su i u godini na izmaku punili stupce vanjskopolitičkih rubrika i minute emisija. Poneki je novi konflikt nastao ili se razvio tek u 2006. Nasilje, oružani sukobi, brutalna razaranja i patnje obilježili su živote milijuna ljudi, osobito u Maloj Aziji i u Africi. Bezbrojni civili – prema nekim podacima više od 3 500 mjesečno – postali su žrtve naizmjeničnih napada šijita i sunita. Ionako duboki jaz između dviju vjerskih skupina iračkoga naroda još se više produbio. Nasilje se i definitivno otelo kontroli.

U jednoj od najkrvavijih serija bombaških napada u Bagdadu je u studenome ubijeno više od 200 ljudi. Irački predsjednik Džalal Talabani, pripadnik kurdskoga naroda, zajedno je sa svojim sunitskim i šijitskim zamjenicima objavio priopćenje: «Ja sam za smirivanje situacije, za smirivanje duša. Mislim da se na nasilje ne smije odgovarati nasiljem.» No, to je ostala samo pusta želja.

Smrtna kazna za Sadama Huseina

Smrt vješanjem – glasila je presuda bivšem iračkom diktatoru Sadamu Huseinu 5. studenoga, a potvrdio ju je i najviši prizivni sud. Osuđen je za zločine protiv čovječnosti, jer je naredio ubojstvo 148 šijita u Dudžailu, mjestu u kojem je na njega pokušan atentat. Hoće li presuda biti izvršena i kada, još nije jasno, a protiv Sadama su u tijeku i drugi procesi.

Tri godine nakon početka rata u Iraku opala je potpora Vladi američkoga predsjednika Georgea W. Busha za vojno rješavanje tog sukoba. Stručnjaci poput bivšeg savjetnika Bushove administracije u Ministarstvu vanjskih poslova Richarda Haasa zahtijevali su promjenu strategije: «Rat u Iraku se više ne može dobiti, ako se pojam pobjede želi uzeti u njegovom pravom značenju. Sjedinjene Države moraju tražiti puteve kako ograničiti gubitke i troškove.»

Nova američka strategija u Iraku

Povjerenstvo pod vodstvom bivšega državnog tajnika Jamesa Bakera predložilo je jače uključivanje susjednih država, među ostalim Irana i Sirije, u diplomatske napore na Bliskom istoku te pojačavanje nastojanja oko rješavanja palestinsko-izraelskog sukoba.

Palestinsko-izraelski sukob se dodatno zaoštrio, kada je početkom godine na palestinskim parlamentarnim izborima pobijedio Hamas, pokret kojeg su Izrael, Sjedinjene Američke Države i Europska unija okarakterizirali kao terorističku organizaciju. Zbog odbijanja Hamasa da prizna Izrael i odrekne se nasilja palestinskoj je samoupravi uskraćena financijska pomoć SAD-a i EU-a. Uslijedile su nestašice, kako je objavio glavni palestinski pregovarač i predstavnik predsjednika Mahmuda Abbasa, Saeb Erekat: «U Gazi nema hrane, nema benzina, vode, struje. Gaza sa svojih 1,3 milijuna stanovnika propada. Ovo je humanitarna katastrofa koja bi mogla dovesti do izbijanja zaraza.» K tome je između islamističkog Hamasa i nacionalno-svjetovnog Fataha došlo do borbe za vlast.

Izrael nemoćan protiv Hezbolaha

U srpnju je nakon napada libanonskog Hezbolaha na izraelsku graničnu postaju, u kojem su ubijena šestorica izaelskih vojnika, a dvojica oteta, Izrael krenuo u napad na Libanon. Rat je trajao 33 dana, na objema stranama je bilo žrtava i razaranja. Oteti vojnici su do danas u rukama libanonskog Hezbolaha. Već tjedan dana nakon početka rata europski je povjerenik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana prilikom jednog od svojih pokušaja posredovanja u Jeruzalemu izjavio: «Bio sam u Libanonu. Tamo sam proveo noć. Na povratku sam susreo obitelji koje su evakuirane. Vidim patnje ljudi. Ali ne vidim da to ima ikakve veze s borbom protiv Hezbolaha.»

Većina Izraelaca je, međutim, podržavala politiku svoje Vlade. Oni su htjeli da zauvijek budu zaustavljeni raketni napadi na sjever Izraela. No, unatoč snažnom bombardiranju, a kasnije i angažiranju izraelskih kopnenih snaga, Hezbolah nije poražen. Do posljednjeg dana rata organizacija koju predvodi šijitski šeik Nasralah i koju vojno i politički podupiru Iran i Sirija ispaljvala je rakete na Izrael. Šeik Nasralah i njegov Hezbolah mogli su se osjećati kao pobjednici. No, Libanon se nije smirio. Krajem studenoga ubijen je libanonski ministar industrije Pierre Gemayel. Sumnja se da iza tog ubojstva stoji Sirija, kao i iza ranijih ubojstava više libanonskih političara i novinara.

Afganistanski talibani sve snažniji

Malo razloga za zadovoljstvo ostavlja i ovogodišnji razvoj događaja u Afganistanu. Vlada predsjednika Hamida Karsaija i dalje je slaba, gospodarstvo stagnira, korupcija raste, sigurnosno stanje se stalno pogoršava. Broj napada i na strane postrojbe osjetno je porastao. Gotovo svakodnevno se na jugu zemlje vode krvave borbe između ponovo ojačalih talibana i afganistanske vojske koju podupiru međunarodne snage.

Za afganistanskog ministra obrane Abdur-Rahima Wardaka je jasno da je ta zemlja pet godina nakon američke intervencije protiv talibana dospjela u krajnje kritičnu situaciju. Jesenas je upozorio na opasnost propasti mirovnog procesa: «Trenutno je u opasnosti budućnost i opstanak naše zemlje. Najvažnija je zadaća sada – prije svih priča o luksuznoj robi demokraciji – spasiti zemlju. Bez sigurnosti neće biti ni demokracije.»

Godina nuklearnih ambicija

Za godinu na izmaku ironično bi se moglo kazati kako je sva «zračila» nuklearnim ambicijama islamskog Irana i komunističke Sjeverne Koreje, dviju zemalja koje je američki predsjednik Bush svojedobno nazvao «lupeškima», takoreći perjanicama «osovine zla». U travnju je iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad objavio kako su iranski znanstvenici prvi put uspješno obogatili uran za proizvodnju nuklearnog goriva: «Službeno objavljujem kako se naša voljena domovina Iran priključila nuklearnim silama svijeta.»

Ta je izjava za međunarodnu zajednicu značila poziv na uzbunu. Prije svih Sjedinjene Države sumnjaju kako je stvarni cilj Irana proizvodnja atomske bombe, a ne samo korištenje nuklearne energije u civilne svrhe, kao što to Iran uporno tvrdi. Dosadašnji pregovori, kako na razini Ujedinjenih naroda tako i na razini Europske unije, ostali su bez rezultata. Zahtjevi da se Iranu nametnu sankcije još su više ojačali nakon uznemiravajućih vijesti s Dalekog istoka.

Sjeverna Koreja – atomska sila

Državni je radio javio kako je Sjeverna Koreja uspješno izvršila atomski pokus. Sjeverna Koreja je kao glavni razlog za taj pokus navela američke financijske sankcije koje su uvedene godinu dana ranije. Režim u Pjongjangu je zbog sankcija obustavio i multilateralne pregovore o svom atomskom programu.

Sjedinjene Države su, pak, početkom ožujka s Indijom sklopile sporazum o suradnji u korištenju nuklearnih potencijala. Time je Indiji nakon više desetljeća izolacije omogućen pristup zapadnoj tehnologiji i gorivu za pogon atomskih centrala. Američki je predsjednik George W. Bush taj sporazum opravdao kao nužan i koristan za obje zemlje: «Civilna atomska industrija u Indiji je u našem gospodarskom interesu, jer će se time smanjiti pritisak glede opskrbe energijom u cijelom svijetu. Zbog velike potražnje za naftom rastu cijene benzina. Ako uspijemo smanjiti tu potražnju, onda je to u interesu američkih potrošača.»

Rusiji porasla samosvijest

Rusija već odavno jest atomska sila, koja će 2006. godinu – među ostalim – sigurno zapamtiti i po neuobičajno izraženoj gospodarskoj i monetarnoj stabilnosti. No, puno više od nuklearnog potencijala ruskoj ulozi u svijetu težinu su proteklih 12 mjeseci podarili konvencionalni izvori energije – nafta i plin, čije su cijene na međunarodnom tržištu u prvoj polovini ove godine probile sve rekorde. Bogata fosilnim energentima o kojima svijet ovisi, Rusija je – uz ne baš uvijek poštenu gospodarsku – sve više demonstrirala i političku samosvijest.

Na summitu skupine vodećih industrijskih zemalja svijeta i Rusije G 8 u Petrogradu u lipnju ruski je predsjednik Vladimir Putin rekao: «Rastući gospodarski potencijal dopušta Rusiji da preuzme i veću političku ulogu u globalnom razvoju.» Tu «veću političku ulogu» su ruski susjedi mogli dobro osjetiti na vlastitoj koži. Na samu Novu godinu ruski je energetski koncern «Gazprom» obustavio isporuku plina Ukrajini, nakon što je Kijev odbio prihvatiti drastično povišene cijene.

Nafta i plin kao sredstva ucjene

Rusija korisiti naftu kao oružje i protiv jedne druge države, nastale nakon raspada bivšega Sovjetskog Saveza – Gruzije. Prozapadno držanje ove kavkaske zemlje Rusiji je već godinama trn u oku. Špijunska afera u rujnu daje Rusiji povod za uvođenje drastičnih sankcija protiv Gruzije: Gruzijcima u Rusiji je obustavljeno izdavanje radnih i boravišnih dozvola, a gruzijski dućani u Rusiji su zatvoreni. Prekinute su bile i sve prometne i komunikacijske veze prema i iz Gruzije.

Zabrinutost je izazvala i ruska unutarnja politika. Profesor Andrej Zagorski s moskovskog Sveučilišta za međunarodne odnose ističe: «Kada govorimo o deficitima, onda jasno možemo vidjeti kako je potpuno ukinuta podjela vlasti. Parlament je praktički postao marioneta u rukama Kremlja. Elektronički i ostali mediji su u velikoj mjeri pod državnim nadzorom.»

Kineska čizma i dalje gazi

Drugovi i drugarice u Pekingu ni ove godine nisu naučili lekciju iz demokracije. Čizma je opet bila jedini odgovor kineskog državnog vodstva na svaki pokušaj jačanja ljudskih i građanskih prava i sloboda. No, mnogo gore je, ako su takve usporedbe uopće moguće, prošao narod sudanske pokrajine Darfura. U nastojanju da zaustavi zločine u kojima su dosad stradale stotine tisuća ljudi, a milijuni protjerani, međunarodna je zajednica i u 2006. tragično zakazala.

Poznati kineski kritičar režima Liu Xiaobo: «Vlada sustavno proganja borce za građanska prava i pritom angažira policiju i vojsku ili pripadnike mafije. To je zbog toga tako učestala pojava, jer je sustav pun grešaka. Središnja Vlada u tim slučajevima žmiri na jedno oko ili u nekon drugom slučaju čak i podržava ilegalne napade.» Državni je pritisak pojačan i na medije, osobito strane, a kineska cenzura nije zaobišla ni internet. Političkom aparatu tenzije sve više podiže i predstojeća ljetna Olimpijada koja bi Pekingu u prvome redu trebala poslužiti kao promidžbena platforma.

Gospodarski rast važniji od ljudskih prava?

Kina je izazvala veliko iznenađenje svojim snažnim gospodarskim rastom. On je u prvom polugodištu iznosio čak 11 posto. Kina je u međuvremenu postala četvrta po veličini gospodarska sila svijeta. Kinezi su se osobito snažno angažirali u Africi. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu tamo si je osigurala pristup sirovinama za gospodarski boom u vlastitoj državi, kao i tržište za prodaju svojih proizvoda. Stoga ni najmanje ne čudi da je u studenom najveći afrički sastanak na vrhu svih vremena održan u Pekingu. Kina iz Afrike dobavlja gotovo trećinu svojih ukupnih potreba za naftom.

Zapadni promatrači kritiziraju Kinu zbog toga što u svom angažmanu u Africi zanemaruje ljudska prava i očuvanje okoliša. Tom Cargill, stručnjak za Afriku iz Londona, navodi Sudan, gdje Kina snažno ulaže u naftnu industriju, kao žalostan primjer takvog odnosa: «Očito je da se stanje ljudskih prava u Sudanu znatno pogoršalo, otkako su Kinezi zamijenili zapadne investitore.»

Svijet pokleknuo u Darfuru

Kao zemlja s pravom veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda Kina je stalno blokirala donošenja oštrijih mjera protiv Sudana u rješavanju krize u Darfuru. U ovoj sudanskoj pokrajini je od 2003. godine poginulo oko 200 000 ljudi, a 2,5 milijuna ljudi je prognano. Zamjenik glavnog tajnika Svjetske organizacije Marc Mallcolm Brown je koncem kolovoza izjavio: «Krajnje smo uznemireni i zabrinuti zbog pogoršanja humanitarne i sigurnosne situacije u Darfuru, kao i zbog toga što je politički apsolutno nemoguće tamo poslati postrojbe Ujedinjenih naroda.»

To je zastrašujući sažetak propusta međunarodne zajednice u Sudanu. Otkako je krajem srpnja glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan zatražio hitno slanje «plavih kaciga» kao pojačanja zaštitnim postrojbama Afričke unije kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo, stvari se nisu pomakle s mjesta. Štoviše, u sjeni novih kriznih žarišta diljem svijeta u Darfuru je ponovo zavladao potpuni kaos, a rješenje se ni ne nazire.

Kongo na povratku u demokraciju

Krajem lipnja u Demokratskoj Republici Kongu održani su prvi slobodni predsjednički i parlamentarni izbori u zadnja četiri desetljeća. Ta je država u središnjoj Africi, međutim, ostala duboko podijeljena i nakon dugotrajnoga građanskog rata pa su, zbog bojazni da bi opet mogli izbiti sukobi, tijek glasovanja osiguravale postrojbe Ujedinjenih naroda i Europske unije, a među njima i vojnici njemačkog Bundeswehra.

Za pobjednika predsjedničkih izbora, nakon «pripetavanja» u drugom krugu glasovanja krajem listopada, proglašen je Joseph Kabila. Prvo televizijsko obraćanje 35-godišnjeg političara narodu Konga, nakon što je potvrđen na najvišoj dužnosti, bilo je dostojno poglavara države. «Emocijama nabijena predizborna kampanja je iza nas. Od sada se jedni prema drugima opet moramo odnositi s poštovanjem», rekao je u nastupu pred kamerama te dodao: «Večeras molim za jedinstvo, za život u bratstvu i međusobnoj snošljivosti, jer današnja pobjeda je vaša pobjeda.»

Somalija tone u kaosu

Njegov se izazivač Jean-Pierre Bemba u početku nije htio pomiriti s izbornim porazom. U glavnome je gradu Kinshasi čak bilo došlo do oružanih sukoba pristaša dvaju političara. Najveći izazov za međunarodnu zajednicu stoga ostaje uspostava trajnoga mira u zemlji te izgradnja demokratskih institucija.

Somalija, pak, i dalje tone u kaosu. Nakon višetjednih teških okršaja s lokalnim moćnicima, takozvanim «ratnim lordovima», islamski su fundamentalisti početkom lipnja zauzeli glavni grad Mogadišu. Mirovni pregovori između međunarodno priznate, ali nemoćne Vlade i islamista nisu urodila nikakvim plodom. Bezuspješna su ostala i sva posrednička nastojanja Afričke unije, Arapske lige i Europske unije. Matt Bryden iz Međunarodne krizne skupine u Nairobiju, koja je za Ujedinjene narode bila sastavila izvješće o situaciji u Somaliji, sredinom studenoga je izjavio: «Stanje je alarmirajuće. Na objema stranama je u igri toliko oružja i vojske, da bi svakog trenutka mogao izbiti rat. Etiopija i Eritreja su izravno umiješane. U izvješću se navode i druge zemlje poput Irana, Sudana i Džibutija. Nije tajna da te države pružaju političku, a zacijelo i novčanu potporu.»

Val socijalizma u Latinskoj Americi

U Latinskoj Americi je ove godine bilo mirno, ali je sve više tamošnjih zemalja počelo okretati leđa liberalnoj gospodarskoj politici općenito, a posebno Sjedinjenim Državama. Za predsjednika Ekvadora izabran je lijevo nastrojeni profesor ekonomije. Socijalistički su predsjednici na vlast došli i u Brazilu, Boliviji i Čileu. U Venezueli je početkom prosinca za šefa države ponovo izabran ljevičarski populist Hugo Chávez. Nasuprot tome je kubanski vođa Fidel Castro zbog teške bolesti krajem srpnja morao odstupiti sa svih dužnosti.

Oči svijeta ove su godine bile uprte i u jednu zemlju, koja inače rijetko dospijeva u žarište međunarodnog zanimanja: Bangladeš – domovinu Muhameda Yunusa. 66-godišnjem gospodarskom stručnjaku i utemeljitelju Grameen banke pripala je ovogodišnja Nobelova nagrada za mir. Yunus, koji je još prije tri desetljeća počeo odobravati takozvane mikrokredite – sitne novčane pozajmice uz povoljne uvjete, kako bi siromašnima pomogao da se sami oslobode životne bijede, nije krio zadovoljstvo: «Apsolutno sam zahvalan. To je fantastična vijest – ne samo za mene, nego i za milijune ljudi diljem svijeta koji vjeruju u mikrokredite. Tako sam sretan! Ovo će priznanje cijelome pokretu podariti golemu energiju. Mi već sada možemo zamisliti svijet bez siromaštva. Ja vam jamčim: Ovo je tek početak.»