Grčka: zastrašivanje umjesto azila

Sigurnom rukom Hasan (naslovna fotografija) provlači tkaninu ispod igle na svom električnom šivaćem stroju. Rutinski. Iako mu je tek 18 godina, ima veliko iskustvo. U svojoj domovini Pakistanu je već s 13 godina počeo raditi u tvornici odjeće – kako bi obitelji pomogao da preživi. Kaže da je prve tri godine radio bez plaće, jer to se u Pakistanu računa kao obuka.

Od svoje šesnaeste radio je u različitim tekstilnim tvornicama, 12 sati dnevno, šest dana tjedno za oko 50 eura mjesečno. Pored loše gospodarske situacije, problem je bio i to što njegova obitelj pripada bengalskoj manjini, koja je diskriminirana u Pakistanu. „Tamo nisam imao nikakva prava", priča Hasan. „Morao sam pobjeći. Život mi je bio u opasnosti."

U studenome 2018. Hasan je kao maloljetni izbjeglica bez pratnje stigao u Grčku. Prva tri mjeseca proveo je na atenskim ulicama kao beskućnik. Kasnije je utočište našao kod migranata koje je u međuvremenu upoznao. A onda je dopao u ruke policiji. Prebacivali su ga iz jednog izbjegličkog kampa u drugi, ali nije dobio nikakve dokumente. Saznao je od jednog poznanika za humanitarnu organizaciju koja pomaže maloljetnicima i koja mu je pomogla da se registrira.

Jedna socijalna radnica mu je pronašla mjesto u tzv. stambenom programu, koji financira Europska unija, i povezala ga s njemačko-grčkom humanitarnom organizacijom Naomi. Sada već godinu dana radi, zajedno sa šest drugih izbjeglica u jednoj tekstilnoj radionici koja proizvodi održivu modu. Ima normalno radno vrijeme i solidnu plaću. Hasan je zahvalan. „Grčka država mi je dala prava i papire. I još imam ovaj posao. Presretan sam zbog toga, riješio sam mnoge svoje probleme."

„Grčka vlada odbija izbjeglice"

Dorothee Vakalis je direktorica organizacije Naomi. 70-ih godina prošlog stoljeća je u Solun došla kao evangelistička pastorica iz sjeverne Njemačke. Ova 70-godišnjakinja je već dugo u mirovini, ali ne može sjediti prekriženih ruku zbog teške situacije u kojoj žive ljudi poput Hasana u izbjeglištvu u Grčkoj. „U Naomiju ljudi dobiju mogućnost da planiraju svoj život u Grčkoj, šalju djecu u školu i sami postanu dio društva“, priča Vakalis.

No ovakvi projekti, nažalost, u Grčkoj nisu pravilo već izuzetak. Ono malo koliko ih ima organiziraju se privatno. Vakalis je šokirana zbog situacije u kojoj žive izbjeglice u njenoj novoj domovini. Državnih programa faktički uopće nema. „Englesku riječ ‘deterrence‘, dakle zastrašivanje, naučila sam tek prošle godine“, kaže ova aktivistica za DW. „Iz dana u dan mi postaje sve jasnije da cjelokupna politika u Grčkoj ima za cilj odbiti izbjeglice."

Pushback i tjeranje da idu dalje

Zemlja koja turiste vrbuje svojom gostoljubivošću, za izbjeglice je sve samo ne sigurno mjesto. Nedavno objavljeno istraživanje njemačkog magazina Spiegel i istraživačke inicijative „Forensic Architecture“ (FA) je pokazalo da grčke službe izuzetno brutalno postupaju prema izbjeglicama prilikom tzv. pushbackova na granici ove članice Europske unije prema Turskoj. Migranti se drže u tajnim zatvorima bez hrane i pristupa toaletima i tuku ih. Cilj je ljudima onemogućiti podnošenje zahtjeva za azil. Ali to je ilegalno kako prema grčkom, tako i prema međunarodnom pravu.

No i za one koji uspiju zatražiti azil situacija nije puno bolja. Krajem listopada 2021. 27 organizacija za ljudska prava je u otvorenom pismu istaknulo da oko 60 posto stanara izbjegličkih kampova, koji su financirani sredstvima EU-a, nema materijalnu ni financijsku pomoć. A tu spadaju i tražitelji azila kojima je zahtjev odbijen i ljudi kojima je priznat status izbjeglice.

Prema jednom zakonu iz ožujka 2020. oni u Grčkoj više nemaju prava na uzdržavanje, a istovremeno moraju napustiti objekte koji su namijenjeni za stanovanje tražitelja azila. Zbog toga mnogi od njih putuju dalje u zapadnu Europu i tamo po drugi put podnose zahtjev za azil – što zapravo nije dozvoljeno. Mnogi njemački sudovi su, zbog užasnih uvjeta u Grčkoj, od 2021. zabranili vraćanje tih ljudi u ovu zemlju.

Otežan pristup postupku za dobivanje azila

Humanitarna organizacija Mobile Info Team (MIT) sa sjedištem u Solunu oštro kritizira izbjegličku politiku Atene. Uredba, uvedena u studenome prošle godine, mnogim migrantima onemogućava podnošenje zahtjeva za azil. To je do sada išlo preko Skypea. Ali do termina za virtualni razgovor s nadležnim službenikom znalo je proći i po 14 mjeseci.

22. studenoga 2021. grčko Ministarstvo za migracije ukinulo je mogućnost podnošenja zahtjeva preko Skypea, bez da su o promjenama informirali humanitarne organizacije u zemlji. Od tada se tražitelji azila mogu registrirati samo u prihvatnom centru Fylakio na turskoj granici.

Suradnica MIT-a Corrine Linnecar kritizira to što je do ovog centra jako teško doći i sumnja da vladu u Ateni zapravo uopće zanima pristupačnost. „Novi sustav prisiljava ljude na boravak u prihvatilištima, u kojima nemaju nikakav kontakt s grčkim stanovništvom i samim tim nikakvu mogućnost integracije u grčko društvo“, kaže Linnecar za DW.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu