Heiko Janssen - taksist iz Berlina

Heiko Janssen već dva desetljeća živi u Berlinu. Za život zarađuje vozeći taksi a kada ga se pita zašto je krajem osamdesetih svoj rodni Aurich u istočnofrizijskoj provinciji zamijenio Berlinom ovaj 45-ogodišnjak kaže: "Zbog kulturne raznolikosti i noćnog života". I to se u posljednjih dvadeset godina nije promijenilo. Heiko je i u rodnom Aurichu, mjestašcu s oko 50.000 stanovnika, u Omladinskom domu posjećivao kino projekcije i razne koncerte koji nisu uvijek bili, kako kaže, "mainstream". No Berlin je sa svojom ogromnom kulturnom ponudom ipak nešto drugo.

U široki svijet

Tako je Janssen krajem osamdesetih doselio u Berlin. Prvih nekoliko godina on tamo, kako su tada tvrdili njegovi roditelji, "nije radio ništa pametno". Što znači da je tu i tamo radio ali se prije svega dobro zabavljao. Za pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. Heiko je saznao tek dan poslije, nakon što su mu na ulicama Zapadnog Berlina u oči upali silni Trabanti. I nakon što mu je šef ispričao kako je cijelu noć plesao pred Brandenburškim vratima.

Da je Zid pao Heiko je u potpunosti shvatio tek za upravljačem svog automobila vozeći se kroz ujedinjeni Berlin. I to je možda znakovito za ostatak njegove karijere. Svoju strast za vožnjom Heiko je 1993. okrunio i dozvolom za upravljanje taksijem. I od tada vozi taksi. Vožnja je Janssenovima nekako u krvi: i tata Janssen je bio vozač, autobusa. Za Heika vožnja taksija prije svega predstavlja slobodu. Nema šefa koji ti sjedi za vratom, radiš kad hoćeš, ideš na pauze kad ti se prohtije i sam odučuješ kuda voziš a kuda ne.

Taksi znači: sloboda

Janssen uglavnom vozi noću. Za sebe kaže da je jedan od "tihih vozača" znači ne jedan od onih koji gosta od početka do kraja vožnje "udave" pričom. No to ne znači da tu i tamo ne porazgovara sa svojim mušterijama. "Tihi taksi" se više odnosi na činjenicu da Heiko gotovo nikada ne uključuje svoju radio stanicu. Svoje radne trase radije izabere sam i to tako da se prije nego što krene u noć, informira o tomu što se u gradu događa, ima li kakvih sajmova, tuluma, u kojem klubu pušta koji DJ. Na taj način Heiko unaprijed izabire svoje goste. Preko dana su i gosti i vožnje drugačije. Danju u taksi uglavnom sjedaju gosti kojima se strašno žuri, na sastank, na avion. Sve je puno stresa. Noću je sve nekako mirnije, opuštenije. A to se osjeti i u prometu.

Osim tih razloga postoje i drugi zbog kojih Heiko uglavnom vozi noću. To je prije svega činjenica da je Janssen noćobdija. Radije ujutro spava dokle god ga je volja a zatim uvečer oko 9 sjedne za upravljač i za njim ostane do 6 ujutro. Unatoč ovakvom neuobičajnom dnevnom ritmu, Heiko i njegova djevojka Barbara su već deset godina u prilično harmoničnoj vezi. Ona je isto tako "slobodnjak" i radi kod kuće tako da s radnim ritmom svog partnera nema previše problema. "To funkcionira besprijekorno", kaže ona.

Ovisno o tomu koliko dugo je radio, Heiko uglavnom ne spava duže od 13 sati. "Ujutro", kako on kaže, ne treba mu doručak nego samo doza jakog čaja. Kao Frizijac, njegova strast je jaki crni čaj, poznata frizijska mješavina nekoliko sorti crnog čaja. I to nekoliko šalica dnevno. Nakon toga on i njegova djevojka jedu zajedno. Na pitanje što najviše voli, Heiko odgovara: "Sve što Barbara skuha". No kad je Barbara na putu Heiko sebi pripremi svoje omiljeno jelo iz djetinjstva: pečenice s kiselim kupusom i krumpirom.

"Ja sam oduvjek bio vozač"

Ovo jelo i jaki frizijski čaj su još skoro jedino što ga veže uz rodni kraj. Nekoliko puta godišnje posjeti roditelje i to je sve. S prijeteljima iz djetinjstva ne održava kontakt. Ono što je iz mladosti ostalo je ljubav prema glazbi. U stanu u istočnoberlinskoj četvrti Friedrichshain istaknuto mjesto pripada Heikovoj kolekciji ploča. Tu i tamo pušta glazbu u jednoj galeriji koju drže poznanici.

Dvije najveće strasti u Heikovom životu, vožnja i glazba, uvijek su se dobro nadopunjavale. I u Friziji, odakle dolazi, uvijek je obavljao poslove koji su imali veze s vožnjom i glazbom. Često je putovao i u obližnju Nizozemsku na koncerte. "I eto sada sam vozač taksija i u pozadini mi uvijek svira glazba", zaključuje Heiko.

Autor: Carlos Albuquerque/ Nenad Kreizer

Odgovorna urednica: Snježana Kobešćak