Ne, Njemačka u proteklih 48 sati nije postala drugačija zemlja. I to iako su događanja iz Chemnitza i Leipziga bez sumnje cijelu naciju držala bez daha. Uhićenje 22-godišnjeg Sirijca Jaber al-Bakara, u čijem stanu u Chemnitzu je pronađen eksploziv, njegov bijeg i na koncu uhićenje koje je uspjelo zahvaljujući pomoći drugih izbjeglica - sve to je uzbunilo zemlju. Politika, sigurnosni organi, javne rasprave. Svi razbijaju glavu time kakvu pouku možemo izvući iz slučaja Jaber al-Bakara. Jednog izbjeglice koji je prema svim izgledima trebao po nalogu "Islamske države" uzrokovati nesreću i smrt u zemlji.
Alarm nije dobar znak sigurnosnih službi
U raspravama kao što je ova se brzo povlači pitanje krivice - baš kao i maksimalni zahtjevi. Dok jedni policiji njemačke savezne zemlje Saska pripisuju diletantizam i da je zakazala, drugi sada sve izbjeglice dovode pod opću sumnju. Glasan je postao i poziv da se dodijeli više ovlasti sigurnosnim snagama i tajnim službama, kao i jasna želja za potpunom provjerom biografija svih izbjeglica. Bez obzira na to o kakvim zahtjevima je riječ i ma koliko oni mogli biti i opravdani: ton je oštar.
Sada mnogi, nakon što je Njemačka za dlaku izbjegla terorističke napade, smatraju da su dobili potvrdu za mnoge stvari. I upravo oko toga se sada vrti jedna uzavrela, u brojnim dijelovima nepotrebna rasprava. Jer kritičari Angele Merkel (CDU) su uvijek znali da će s doseljavanjem izbjeglica doći i terorizam. Posljednji slučaj je stoga samo vrh ledenog brijega. S druge strane političkog spektra pak dolazi pokušaj da se inicira junačka priča: jer samo zahvaljujući neustrašivom postupku jedne skupine mladih Sirijaca Jaber al-Bakar je mogao biti uhićen u Leipzigu. Ovdje čvrsto ukorijenjeno mišljenje koje se proteže do islamofobije na granici s rasizmom, tamo novi mitovi o herojima: što nam sve ovo govori o stanju našeg društva?
Otrov terorizma djeluje
Onaj tko trezveno pogleda na rezultate rasprave - a ta trezvenost je inače nekoć slovila kao vrlina - on zaključuje sljedeće: ovdje vlada permanentna uzbuna. Dizanje panike je učestalo u politici. Ali sigurno nije dobro. Onaj tko nakon mogućih ili samo za dlaku izbjegnutih napada kao što je ovaj ne zahtijeva ekstremne postupke, reagira nepatriotski. Onaj tko ne zahtijeva veliki preokret ili stvarnu političku promjenu, u očima mnogih ne prepoznaje ozbiljnost situacije. Pa ipak sve to uopće nije točno!
Onaj tko se stalno uzrujava oduzima važan sastavni dio otvorene i čvrste demokracije: pouzdanje. Jer bez pouzdanja ni sigurnosne snage niti građani se ne mogu odnositi prema opasnosti od terorizma. Ni u ovom slučaju, ni ubuduće. Realnost pokazuje upravo to: bez pouzdanja u vlastiti život "heroji iz Leipziga" ne bi uhvatili svog zemljaka. Bez pouzdanja uskoro ne bi bilo skoro nikoga tko kao punoljetan građanin staje u obranu demokracije, pravne države i Ustava. Tamo gdje nedostaje ovo pouzdanje, tu je ulijevanje straha od terorizma sve više prisutno. Prvo u glavama, a onda prelazi na djela. U konačnici to prerasta u atentate. Ipak, kako spriječiti da "budnost" i "pouzdanje" uskoro ne zamijene "apokaliptično raspoloženje" i "fatalizam" kao osnovni modeli funkcioniranja ove nacije?
Budnost i pouzdanje
Jednostavno je potrebno ne dozvoliti da nas terorizam obuzme. Ni u našim mislima, ni u našim djelima. To odmah ima brojne prednosti. Najvažnija je: antiteroristički zakoni i djelotvorni koraci u borbi protiv opasnosti od islamističkih pojedinačnih počinitelja će najbolje biti usvojeni hladne glave. Usijani duhovi i aktualna histerija samo ograničavaju slobode i prava svih, a nasuprot tome malo doprinose da se naša zemlja učini makar jednim dijelom sigurnijom. Što to prije shvatimo, to ćemo prije vratiti našu sabranost. I, neke će ovo možda zaprepastiti: i našu unutarnju sigurnost.