Hladna ljubav Europe prema svom istoku
30. rujna 2011
Oglas
Na dvodnevni sastanak predsjednika država ili vlada Europske unije i Armenije, Azerbajdžana, Gruzije, Moldavije, Ukrajine i Bjelorusije su došli gotovo svi - osim bjeloruskog predsjednika Lukašenka koji je na summit poslao tek veleposlanika. Vlastodržac iz Minska ima dobrih razloga biti nezadovoljan, jer je najviše izaslanstvo Europske unije, predvođeno predsjednikom Europskog vijeća Hermanom van Rompuyom uoči summita primilo izaslanstvo političke oporbe Bjelorusije.
Istok je dalji od Grčke
I pored ovih političkih trzavica, zapravo malo tko očekuje da će na ovom dvodnevnom summitu koji završava danas (30.9.), biti postignuto mnogo. S takozvanim "zemljama istočnog partnerstva" Europska unija održava "posebne susjedske odnose", što sadrži slobodnu trgovinu, bezvizni sustav ili barem prihvatljive cijene viza za tamošnje građane, stipendije za studente i potporu za udruge i zaklade. Odgovorni u Bruxellesu su istočno partnerstvo planirali kao projekt s posebnim formulama za suradnju, inicijativama, aktivnostima, gospodarskim zonama i drugim tematskim platformama za koje bi bili predviđeni različiti fondovi u visini od nekoliko milijarda eura.
Ali Europska unija teško da provodi besane noći, razmišljajući o događajima na njezinom istoku: ima pune ruke posla u rješavanju krize eura i gospodarstva njezinih posrnulih članica, a tu je i drugo susjedstvo, sjever Afrike gdje još nije izvjesno, gdje će završiti "Arapska revolucija".
Čak i Poljska, kojoj je i geografski važno poticati odnose s istokom i koja je zato organizirala ovaj summit kao vrhunac svog predsjedavanja - uz veliku potporu ostalih zemalja istoka Europske unije poput Mađarske, Češke, Slovačke i baltičkih republika, u ovim danima se više bavi vlastitim problemima jer u Poljskoj predstoje izbori.
Vrludav put između diktature i manje diktature
S druge strane, ni zemlje Partnerstva ne čine mnogo kako bi potakle Europu da se više bavi svojim istokom. Osim Bjelorusije kojoj je jasno pokazano nezadovoljstvo, i ostale zemlje u najboljem slučaju vrludaju između diktature i znakova demokracije. U Azerbajdžanu je predsjednik Ilham Alijev od svog oca naslijedio doživotnu dužnost čelnika nacije, Armenija slijedi Putinov put, a u Gruziji je Saakašvili uništio demokratske izdanke tamošnje "revolucije ruža".
U Ukrajini je uhićena Julija Timošenko i iako ni zaštitnici ljudskih prava na Zapadu nisu baš posve sigurni da karizmatična političarka, dok je vladala Ukrajinom, nije "kreativno" interpretirala zakone, ipak je proces protiv nje posve izvjesno politička predstava sadašnjeg vodstva mnogo sklonijeg Moskvi. Ostaje još Republika Moldavija kojoj se možda ne može zamjeriti sklonost diktaturi - ako se izuzme diktatura organiziranog kriminala i korupcije koja muči tu mladu državu. Povrh toga je tamo i granični problem Transnistrije.
Razočaranje Europom
I građani europskih susjeda nisu više oduševljeni Starim kontinentom: usprkos slobodnoj trgovini, tamošnji poljoprivrednici trpe od subvencija svojim konkurentima u Europi tako da se slobodna razmjena prije pretvara u uvoz iz Europe. U Ukrajini je 2002. godine 65 posto građana bilo za članstvo svoje zemlje u Europskoj uniji, danas je to samo još 51 posto.
Svima njima je Moskva i dalje bliža od Bruxellesa, a niti Peking nije daleko. U Armeniji i Azerbajdžanu jedva da tko razmišlja o članstvu u EU-u - osim možda šačice prozapadnih intelektualaca. Kao ilustracija, na Kavkazu većina rabljenih automobila ne dolazi iz Njemačke ili Europe, nego iz - Dubaja. Nemaju niti razumijevanja niti za pozive na demokraciju, jer dok se možda primaju predstavnici oporbe Bjelorusije uza sve počasti, nitko ne mari za oporbu Azerbajdžana - bogatog naftom i plinom, makar oporba u Bakuu sigurno ima teži život čak i od oporbe u Minsku.
Autor : A. Legović, (aš)
Odg. urednik.: Anto Janković
Oglas