Hrvatski radnici strahuju za dječji doplatak

„Teško je objasniti što bi mojoj obitelji značilo da nam Njemačka ukine državni doplatak za djecu, jer ni sam ne znam kako bismo podnijeli takav udarac", objašnjava nam Dalibor iz Nove Gradiške, građevinac koji nešto više od godinu dana radi za jednu firmu u Oberhausenu, a kod kuće je radio na održavanju cesta. On i njegova supruga imaju troje djece za koje primaju, redom: 195 plus 200 plus 205 eura mjesečno.

Ali, krajem prošlog mjeseca njemački europski zastupnik Sven Schulze (CDU) ponovno je aktualizirao odranije poznati zahtjev određenih političkih struja da se njemački dječji doplatak za strane radnike sravni s istoznačnim primanjima u njihovim matičnim zemljama. A naročito imajući na umu da sama država-platitelj ne zna gdje žive djeca o kojima je riječ, dakle, bilo npr. uz oca koji boravi na radu u inozemstvu, ili u domovini. Točnije, europarlamentarac Schulze pozdravio je odluku Austrije da postupi restriktivno u tome pitanju spram radnika iz drugih zemalja. Ujedno je optužio nekoliko istočnoeuropskih članica EU, među kojima poimence i Hrvatsku, da zlorabe socijalne sustave zapadnih država.

„Moji su sada svi ovdje", nastavlja Dalibor, „ali ispočetka su bili u Hrvatskoj. Ne bismo voljeli da o tome ovisi iznos doplatka. No isto tako ne bismo željeli niti da se preko naših leđa prebije posljedica toga što neki ljudi krivotvore razne podatke da bi se domogli takve državne pomoći. Poznato mi je da neki doslovno izmišljaju svašta o sebi, čak i krivotvore da imaju djecu, no to bi ipak bilo moguće primjereno službeno regulirati. A sve više naših dolazi, evo i meni su se u međuvremenu pridružila oba brata s obiteljima, a sad i kum ide po svoju djecu. Ma, ne znam tko će uopće ostati dolje."

Zapadnjaci doplatkom potpomažu svoju buduću radnu snagu

Hrvatske prilike, s druge strane, takve su – pored svih egzistencijalnih nedaća zbog kojih ljudi masovno iseljavaju - da doplatak ovisi o prihodovnom cenzusu, tj. mjesečnom prihodu po članu kućanstva u odnosu na tzv. proračunsku osnovicu. Ili, jednostavnije kazano, prvo, obitelji koje po članu imaju mjesečni prihod između 1119,53 i 1663,00 kuna, primaju za svako dijete 199,56 kuna mjesečno. One koji imaju između 543,14 i 1119,53 kune, primit će za svako dijete 249,45 kuna. Naposljetku, obitelji koje po članu imaju manje od 543,14 kuna mjesečno, dobit će po 299,34 kune za svako dijete.

Nije problem ustanoviti da je razlika između njemačkog i hrvatskog doplatka, riječju, ogromna. Naš sugovornik iz Nove Gradiške kojeg smo kontaktirali posredstvom Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, kaže da se o toj temi zaista priča i među radnicima u Njemačkoj. No kaže i da ljudi uglavnom vjeruju kako je to još daleko od realizacije, nasreću, jer je i ranije takva inicijativa u više navrata bivala osujećena.

Gojko Bežovan, profesor socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, smatra da su pobornici revizije doplatka na prvi pogled, zdravorazumski, u pravu: „Ovdje čak i redoviti studenti, ako im roditelji rade u Njemačkoj ili Austriji, primaju dječji doplatak. A to je kod nas ukinula još Račanova vlada. Ali takvom se politikom EU počinje dijeliti, dok razvijene zemlje rado koriste obrazovanu radnu snagu s istoka u koju ništa nisu uložili. Sada ne žele platiti ni za dječje doplatke. Kako stvari stoje, a možda je to ironično – oni samo tim doplatkom ulažu u one koji će biti njihova radna snaga.“

Jednaka prava svim radnicima u svim članicama EU-a

„Stare, razvijene članice trebale bi“, nastavlja Bežovan, „platiti veliki novac nerazvijenim članicama koje im šalju svoje liječnike, inženjere, medicinske sestre, bravare, tokare.“  Drugim riječima, vrijednosti se prekogranično prelijevaju u raznim oblicima, da ne nabrajamo sve putove novca i drugog kapitala – poglavito ljudskog. A nipošto veći dio tih tokova ne struji od zapada prema istoku, nego ipak obrnuto; u protivnom bi bogatiji bili ovi potonji.

Zasad je dječji doplatak ipak preveliki zalogaj za čuvare ekskluzivnog zapadnjačkog interesa, a i istočne zemlje žilavo brane to pravo. Ne zato što bi tako grčevito inzistirale na principijelnoj zaštiti jednakosti među svima koji žive i rade na istome mjestu, nego primarno zato što ne žele pretrpjeti nagli žestoki udar na vlastitu socijalnu sliku, imajući na umu koliko njihovim sunarodnjacima znače doznake iz inozemstva. Osim toga, treba znati da kudikamo veće slobode kretanja i jednakog djelovanja te zaštitu po Europskoj uniji danas uživaju kapital, robe i ideje, negoli radnici čija prava i dalje nisu svugdje ista, što zna izazvati političke razmirice između istočnog i zapadnog dijela kontinentalnog saveza.

Zbog raznih spoznaja na tome sličnom tragu, hrvatski eurozastupnik Jozo Radoš (HNS) ne slaže se s kolegom Svenom Schulzeom. „Budući da su svi strani radnici iz ostalih država članica EU u Njemačkoj u istoj mjeri kao i domaći radnici obveznici njemačkog poreznog zakona", tumači on za DW, „imaju pravo i na jednak pristup socijalnim fondovima. Štoviše, smatram da EU treba imati jedinstveno zajedničko tržište rada i jednaka prava svih radnika u svim državama članicama."

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.