Ima li Nelsona Mandele u nama - i koliko?

Na današnji dan prije 100 godina je rođen Nelson Mandela. Njegovi politički epigoni sada se trude iz petnih žila da barem nešto Mandelinog blještavila uprave i na sebe. Ali gdje je Mandela u nama, pita se Claus Stäcker?

Barack Obama je Mandelu stalno nazivao "kompasom" svoje političke karijere. Na svečanosti obilježavanja 100. godišnjice Mandelinog rođenja na velikom stadionu u Johanesburgu sada je Obama ponovo vrlo opširno govorio o tome. Za cijenu višu od 100.000 dolara bilo je moguće kupiti mjesto za stolom za kojim je sjedio Obama. Povijesna ocjena toga kuda je Mandelina magnetska igla odvela Obamu još nije dana.

Politika | 10.12.2013

Mandela nije bio nikakav svetac. Ali pored njega sve, ma kako bile poznate, osobe smanje se na svoju pravu ljudsku mjeru. Mandela je u jednakoj mjeri respektirao i muzičare i predsjednike, i kraljeve i zatvorske čuvare. Kada je nakon 27 godina zatvora izašao na slobodu, postao je brend, svjetski idol, projekcijska površina za sve i svakoga i bio je pretovaren očekivanjima. On je stajao na pozornici i koristio ju je. I za razliku od mnogih drugih, on je imao viziju i moralni kompas, kao što je to Obama točno primijetio.

Bez bijesa, usprkos dugogodišnjem zatvoru

Svoju dugogodišnju zatvorsku kaznu Mandela je nazvao "sveučilištem života". On tamo nije izrastao ni u bijesnog, osvetnički raspoloženog političara, niti u populista. Ne, on se tamo naučio disciplini, skromnosti, strpljivosti i toleranciji. I u tome je pretjerao, predbacuju mu sada radikalni populisti i lovci ljudskih duša poput Juliusa Maleme, predsjednika stranke Economic Freedom Fighters (EFF), koja je vrlo popularna među gubitnicima današnje Južnoafričke Republike.

Stäcker Claus Kommentarbild App

Claus Stäcker, urednik Afričkog programa DW-a

Malemini sljedbenici propovijedaju vrlo opasan kontra-rasizam, ali oni imaju i jedan vrlo jak argument. I nakon dva desetljeća demokracije još uvijek nemaju svi Južnoafrikanci jednake šanse. Nigdje na svijetu razlike između bogatih i siromašnih nisu tako velike. Domaće elite i predstavnici stranih firmi žive u dobro osiguranim četvrtima i vilama opasanima visokim zidovima, u takozvanim "Gated Communities", hermetički zatvorenim i nadziranim malim rajevima. A na drugom kraju ekonomske ljestvice se nalazi domaće stanovništvo i brojni migranti, u stalnoj brutalnoj i ksenofobnoj međusobnoj konkurenciji.

A ni mi na Zapadu nismo od tog modela tako udaljeni kao što mislimo. I u Europi nastaje sve više "Gated Comminities", bogati se odvajaju i politički korektan srednji sloj njeguje svoje kvartove privatnih kuća, dok se cijela gradska naselja pretvaraju u socijalno problematične punktove i u njima nastaju takozvani paralelni svjetovi.

Procijep između bogatih i siromašnih je sve dublji. U Njemačkoj, u kojoj porezni prihodi stalno rastu, sve je veća obrazovna prednost djece koja dolaze iz društvene elite. S druge strane, djeca iz socijalno slabijih obitelji već od rođenja su u zaostatku koji više nikada ne mogu dostići. A kada već Njemačka taj procijep ne može smanjiti, kako bi to mogle postići zemlje koje ne raspolažu s tolikim prihodima?

Egoizmi u porastu

Širom svijeta danas Mandelini ideali nailaze na betonske zidove egoizma. U njegovoj vlastitoj zemlji se donedavno čitav predsjednikov klan bestidno posluživao iz državnih blagajni. Od Ankare, preko Budimpešte i Moskve, sve do Washingtona, određuju različiti egomanski predvodnici kojim pravcem treba ići. Istovremeno se čini da se raspada spoj tržišnog gospodarstva i reprezentativne demokracije, model koji je dugi niz godina bio tako uspješan. Sve su slabije spone društvenog povezivanja.

Naravno da si svako društvo mora postaviti pitanje u kojoj mjeri ono želi biti velikodušno. U kojoj mjeri ga se iskorištava. Da li se njegova pravila i zakoni prihvaćaju i poštuju. Jednako kao što mora odgovoriti i na pitanje koliko stranaca i stranosti može podnijeti. Ne pogoduje li pravo na azil i pogrešnima?

Ali migracijska rasprava, koja je u Europi svedena na čistu raspravu o preraspodjeli bogatstva, poprimila je karakter čistog mehanizma obrane. Treba podići visoke zidove i zatvoriti oči! A onda pronaći put do sebe samog u nekom tečaju joge. U toj raspravi društvena retorika čak i ne pokušava prikriti svoje desolidariziranje. Naša apatija naspram patnje drugih je frapirajuća.

Koliko solidaran svijet može i želi biti?

Nikakav zid neće moći zaustaviti čežnju za boljim životom. Naravno da ne može svatko prebjeći, naravno da se moraju pronaći rješenja na licu mjesta, tamo gdje su i problemi. I nikada budžet njemačkog ministra za razvoj neće biti za to dostatan. Veliko pitanje u duhu Mandele, koje se danas postavlja jest: Koliko solidarnosti si mi možemo i želimo priuštiti?

Njegova je velika zasluga, da se distancirao od ideoloških šablona. On je znao slušati. On ljude, koji drugačije razmišljaju, nije doživljavao kao neprijatelje. Time je on i crnima i bijelima postao uzorom, i komunistima i poduzetnicima, i kalvinistima i muslimanima.

Mi se sada naravno možemo svaki dan jadati, da više nema novih Mandela. No na ovaj međunarodni dan Mandele je međutim možda dovoljno postaviti pitanje: Koliko Mandele je u svakom od nas? Koliko smo spremni angažirati se? Jesmo li spremni dijeliti naše blagostanje? I koliko smo spremni dati? Ili smo ipak prije za to, da se laktima izborimo za našu utvrdu zaštićenu visokim zidovima?