Ima li Sarkozy nekakav čarobni napitak?

Stara je teza kako je Europi dobro ako funkcioniraju dva njena motora: jedan motor je Njemačka - i on je očito proradio. Ali što je sa drugim - takozvanim "Europskim motorom" - Francuskom?

Nakon svega toga, budućem predsjedniku Francuske možemo priuštiti i već oštro kritiziran kraći odmor na jahti čija je cijena 170.000 eura na tjedan baš kao i privatni avion koji ga čeka u zračnoj luci Malte - ako nam otkrije tajnu, kako to namjerava postići. Jer kako procjenjuje Financial Times, te reforme bi Francusku trebale koštati najmanje 35 ako ne i 50 milijardi eura godišnje - a to je 2 do 3 postotaka ukupnog proračuna Francuske. Povrh toga - ako država doista bude štedjela, to će se tek odraziti na ukupan promet novca pa tako i na BNP.

Zato i Europski partneri veoma pažljivo slušaju što govori novi stanovnik Elizejske palače: jer Francuska je već pokazala kako zna veoma "kreativno" koristiti europske propise - prije svega da zaštiti svoje, nacionalne interese. Koliko god da se Sarkozy u predizbornoj kampanji zalagao za "povjerenje u snage slobodnog tržišta" i "slobodu poduzetništva", nije bilo ni riječi o privatizaciji francuskih državnih giganata, poput telekomunikacija, energetskog koncerna ili pošte. Sarkozy je već pokazao i u slučaju koncerna Alstom kao ministar financija, kako je državna blagajna širom otvorena ako se neko nacionalno poduzeće nađe u nevolji - a nedavno je to gotovo isto obećao i francuskim radnicima "Airbusa" što mu je sigurno pribavilo par tisuća glasova.

Ali ono što najviše brine europske partnere je nešto sasvim drugo: zahtjevi Francuske da se promjene neke stvari u Europskoj središnjoj banci. Nicolas Sarkozy: "Vjerujem u euro i vjerujem u Europu. Ali ne mogu prihvatiti način i postupak, kako se upravlja eurom. Zahtjevat ćemo od naših partnera da se eurom upravlja kao što čine i Amerikanci sa dolarom. Želim da prioritet dobije rad i zaposlenost, a ne vrijednost novca. Novac mora biti sredstvo za rast i zaposlenost."Što to točno znači, možda bi i nama trebalo da sjednemo na onu jahtu pa da razmislimo. Ali činjenica jest kako Francuska već neko vrijeme vrši pritisak da se euro obračunava jednostavnije i da se - veoma grubo rečeno - prestane računati i na količinu novca koja bi tek potencijalno mogli biti u opticaju. Upravo tu odredbu je Njemačka ugurala u Maastricht - jer konačno i ne na kraju zbog toga, francuski franak nije baš bio svjetski sinonim stabilnosti. Francuz jest doduše trenutno na čelu Europske središnje banke - ali treba ipak dodati: baš sve odluke, a pogotovo takvih dimenzija se u ESB-u odlučuju jednoglasno.

Utoliko su i oči privrednika uperene na novu zvijezdu na francuskom nebu: Nicolas Sarkozy, budući predsjednik je za vrijeme izborne kampanje dijelio obećanja šakom i kapom. Obećavao je i Bruxellesu: Francuska više neće biti na repu gospodarskog rasta. Država će prestati trošiti i još dublje tonuti u dug. On će se smanjiti na 60% BNP-a, a 2005. kada je Francuska i po zaduživanju probila sporazum iz Maastrichta i zabilježila 2,1% BNP-a novih dugova - više se neće ponoviti. Usprkos tome, gospodarstvo će rasti i dalje, barem 2,4% sljedeće godine.

Kako? E sad dolaze obećanja koje ovise o tome, sa kim je Sarkozy razgovarao: poslodavcima je obećavao labavljenje 35-satnog radnog tjedna ili barem ukidanje svih nameta za prekovremene sate. Obećao je i smanjivanje poreza da za svakog iznose najviše 50%, obećao je i drastično smanjivanje poreza na nasljedstvo, osobito za male pogone.

Kada je pak Sarkozy stajao pred radnicima, čula su se i druga obećanja: kao prvo - njegova parola je bila "rad se mora isplatiti", pa neka to shvati kako tko hoće. Izjednačit će plaće muškarcima i ženama, poboljšat će propise o uvjetima za rad, reformirat će sustav sindikalnog predstavljanja a reformirat će i sustav socijalne pomoći kako bi manje opterećivao plaće. Ali prije svega objavio je rat nezaposlenosti: "Puna zaposlenost je moguća!" Naravno da i svaki brucoš ekonomije zna da nije - pa se i Sarkozy ubrzo ispravio: "Težimo stopi nezaposlenosti od 5% i time bi gotovo prepolovili sadašnji broj nezaposlenih."

Nakon svega toga, budućem predsjedniku Francuske možemo priuštiti i već oštro kritiziran kraći odmor na jahti čija je cijena 170.000 eura na tjedan baš kao i privatni avion koji ga čeka u zračnoj luci Malte - ako nam otkrije tajnu, kako to namjerava postići. Jer kako procjenjuje Financial Times, te reforme bi Francusku trebale koštati najmanje 35 ako ne i 50 milijardi eura godišnje - a to je 2 do 3 postotaka ukupnog proračuna Francuske. Povrh toga - ako država doista bude štedjela, to će se tek odraziti na ukupan promet novca pa tako i na BNP.

Zato i Europski partneri veoma pažljivo slušaju što govori novi stanovnik Elizejske palače: jer Francuska je već pokazala kako zna veoma "kreativno" koristiti europske propise - prije svega da zaštiti svoje, nacionalne interese. Koliko god da se Sarkozy u predizbornoj kampanji zalagao za "povjerenje u snage slobodnog tržišta" i "slobodu poduzetništva", nije bilo ni riječi o privatizaciji francuskih državnih giganata, poput telekomunikacija, energetskog koncerna ili pošte. Sarkozy je već pokazao i u slučaju koncerna Alstom kao ministar financija, kako je državna blagajna širom otvorena ako se neko nacionalno poduzeće nađe u nevolji - a nedavno je to gotovo isto obećao i francuskim radnicima "Airbusa" što mu je sigurno pribavilo par tisuća glasova.

Ali ono što najviše brine europske partnere je nešto sasvim drugo: zahtjevi Francuske da se promjene neke stvari u Europskoj središnjoj banci. Nicolas Sarkozy: "Vjerujem u euro i vjerujem u Europu. Ali ne mogu prihvatiti način i postupak, kako se upravlja eurom. Zahtjevat ćemo od naših partnera da se eurom upravlja kao što čine i Amerikanci sa dolarom. Želim da prioritet dobije rad i zaposlenost, a ne vrijednost novca. Novac mora biti sredstvo za rast i zaposlenost."Što to točno znači, možda bi i nama trebalo da sjednemo na onu jahtu pa da razmislimo. Ali činjenica jest kako Francuska već neko vrijeme vrši pritisak da se euro obračunava jednostavnije i da se - veoma grubo rečeno - prestane računati i na količinu novca koja bi tek potencijalno mogli biti u opticaju. Upravo tu odredbu je Njemačka ugurala u Maastricht - jer konačno i ne na kraju zbog toga, francuski franak nije baš bio svjetski sinonim stabilnosti. Francuz jest doduše trenutno na čelu Europske središnje banke - ali treba ipak dodati: baš sve odluke, a pogotovo takvih dimenzija se u ESB-u odlučuju jednoglasno.

Utoliko su i oči privrednika uperene na novu zvijezdu na francuskom nebu: Nicolas Sarkozy, budući predsjednik je za vrijeme izborne kampanje dijelio obećanja šakom i kapom. Obećavao je i Bruxellesu: Francuska više neće biti na repu gospodarskog rasta. Država će prestati trošiti i još dublje tonuti u dug. On će se smanjiti na 60% BNP-a, a 2005. kada je Francuska i po zaduživanju probila sporazum iz Maastrichta i zabilježila 2,1% BNP-a novih dugova - više se neće ponoviti. Usprkos tome, gospodarstvo će rasti i dalje, barem 2,4% sljedeće godine.

Kako? E sad dolaze obećanja koje ovise o tome, sa kim je Sarkozy razgovarao: poslodavcima je obećavao labavljenje 35-satnog radnog tjedna ili barem ukidanje svih nameta za prekovremene sate. Obećao je i smanjivanje poreza da za svakog iznose najviše 50%, obećao je i drastično smanjivanje poreza na nasljedstvo, osobito za male pogone.

Kada je pak Sarkozy stajao pred radnicima, čula su se i druga obećanja: kao prvo - njegova parola je bila "rad se mora isplatiti", pa neka to shvati kako tko hoće. Izjednačit će plaće muškarcima i ženama, poboljšat će propise o uvjetima za rad, reformirat će sustav sindikalnog predstavljanja a reformirat će i sustav socijalne pomoći kako bi manje opterećivao plaće. Ali prije svega objavio je rat nezaposlenosti: "Puna zaposlenost je moguća!" Naravno da i svaki brucoš ekonomije zna da nije - pa se i Sarkozy ubrzo ispravio: "Težimo stopi nezaposlenosti od 5% i time bi gotovo prepolovili sadašnji broj nezaposlenih."

Nakon svega toga, budućem predsjedniku Francuske možemo priuštiti i već oštro kritiziran kraći odmor na jahti čija je cijena 170.000 eura na tjedan baš kao i privatni avion koji ga čeka u zračnoj luci Malte - ako nam otkrije tajnu, kako to namjerava postići. Jer kako procjenjuje Financial Times, te reforme bi Francusku trebale koštati najmanje 35 ako ne i 50 milijardi eura godišnje - a to je 2 do 3 postotaka ukupnog proračuna Francuske. Povrh toga - ako država doista bude štedjela, to će se tek odraziti na ukupan promet novca pa tako i na BNP.

Zato i Europski partneri veoma pažljivo slušaju što govori novi stanovnik Elizejske palače: jer Francuska je već pokazala kako zna veoma "kreativno" koristiti europske propise - prije svega da zaštiti svoje, nacionalne interese. Koliko god da se Sarkozy u predizbornoj kampanji zalagao za "povjerenje u snage slobodnog tržišta" i "slobodu poduzetništva", nije bilo ni riječi o privatizaciji francuskih državnih giganata, poput telekomunikacija, energetskog koncerna ili pošte. Sarkozy je već pokazao i u slučaju koncerna Alstom kao ministar financija, kako je državna blagajna širom otvorena ako se neko nacionalno poduzeće nađe u nevolji - a nedavno je to gotovo isto obećao i francuskim radnicima "Airbusa" što mu je sigurno pribavilo par tisuća glasova.

Ali ono što najviše brine europske partnere je nešto sasvim drugo: zahtjevi Francuske da se promjene neke stvari u Europskoj središnjoj banci. Nicolas Sarkozy: "Vjerujem u euro i vjerujem u Europu. Ali ne mogu prihvatiti način i postupak, kako se upravlja eurom. Zahtjevat ćemo od naših partnera da se eurom upravlja kao što čine i Amerikanci sa dolarom. Želim da prioritet dobije rad i zaposlenost, a ne vrijednost novca. Novac mora biti sredstvo za rast i zaposlenost."Što to točno znači, možda bi i nama trebalo da sjednemo na onu jahtu pa da razmislimo. Ali činjenica jest kako Francuska već neko vrijeme vrši pritisak da se euro obračunava jednostavnije i da se - veoma grubo rečeno - prestane računati i na količinu novca koja bi tek potencijalno mogli biti u opticaju. Upravo tu odredbu je Njemačka ugurala u Maastricht - jer konačno i ne na kraju zbog toga, francuski franak nije baš bio svjetski sinonim stabilnosti. Francuz jest doduše trenutno na čelu Europske središnje banke - ali treba ipak dodati: baš sve odluke, a pogotovo takvih dimenzija se u ESB-u odlučuju jednoglasno.

Pratite nas