Indija - gost Frankfurtskog sajma knjiga

Bez obzira što Indija ima vrlo snažno razvijeno tržište knjiga na kojem se godišnje pojavljuje oko 80 tisuća naslova, isto koliko i u Njemačkoj koja slovi kao književna velesila, za mnoge ljubitelje književnosti Indija je još uvijek velika nepoznanica. Veliki problem u predstavljanju književnosti Indije je u tome što u toj ogromnoj zemlji 24 jezika ima status službenog jezika. Na međunarodno tržište međutim dospjevaju samo naslovi objavljeni na engleskom, koji je i inače u Indiji neka vrst zajedničkog jezika svih stanovnika Indije. "National Book Trust" stoga je uoči predstavljanja na sajmu pokrenuo pravu ofenzivu prevođenja književnosti Indije na njemački i na engleski jezik.
Indija se na svom štandu predstavlja prije svega kao moderna zemlja, a ne kao zemlja folklora. Štandom dominiraju četiri ogromne kamene ploče na kojima su urezani znakovi pisma Brahma starog pet tisuća godina. To su replike povijesnih spomenika nastale uz pomoć kompjutorske tehnike - na taj je način prikazana otvorenost Indije prema suvremenoj tehnologiji i budućnosti, ali i poštovanje vlastitih kulturnih korijena.

Posebno mjesto za pismo Brahma

Iz pisma Brahma razvili su se gotovo svi jezici kojima se govori u Indiji, od kojih danas 24 ima status službenog jezika. Pismo, kojim se služi 500 milijuna Indijaca koji govore Hindi zove se Devanaghari, a razvio ga je jedan od najznačajnijih tipografa 20. stoljeća Švicarac Adrien Frutiger. To je pismo izvedenica drevnog indijskog pisma sanskrita.
Stotinjak metara od središnjeg štanda, predstavila se jedna drugačija Indija - u središnjem prostoru sajma u šatorima može se razgledati kulturna raznovrsnost Indije, prije svega predmeti umjetničog obrta iz svih krajeva te ogromne zemlje, iz dijelova u kojima kompjutor još uvijek nije preuzeo prevlast. U zabitim selima Indije pjevači i pjevačice u svojim pjesmama ne opisuju samo drevne mitove Indije, već šire i vijesti koje se inače može pratiti na televiziji. Ta je izvorna kultura u Indiji još vrlo živa, no televizija i internet prodiru sve dublje u sve krajeve Indije, bez obzira što u seoskim područjima svega dva posto Indijaca ima pristup internetu, napominje Jaya Jailty, koja je zadužena za predstavljanje tradicionalne indijske umjetnosti na sajmu: "Ljudi poput nas, koji žele očuvati vlastitu kulturu, teško se bore protiv utjecaja televizije. Tu su filmovi i zvijezde i sve to što mladi ovdje misle da trebaju kopirati od zapada."

Jezična šuma od malena

Suvremena književnost Indije odražava cijelo kulturno bogatstvo i raznolikost ovog potkontinenta, što za europske čitatelje može predstavljati veliko otkriće.
Od oko 80.000 naslova koji se objave godišnje u Indiji, 50.000 se tiska na različitim regionalnim jezicima Indije, a najveći dio - oko 40 posto knjiga, tiska se na engleskom. No tolika zastupljensot engleskog ima malo veze sa realnošću i pravim stanjem jezika u Indiji, jer je broj Indijaca kojima je engleski prvi jezik minimalan. Većina Indijaca već kao djeca odrastaju okruženi brojnim jezicima - napominje Anandamurti, jedan od najpoznatijih književnika Indije. U svojoj je roditeljskoj kući govorio dva jezika: "Ja nisam ni znao da govorim jezike Tulu i Kannada, već sam nesvjesno govorio jedan i drugi - s majkom Tulu, a s ocem Kannada." Kasnije je naučio još jedan jezik - sanskrit, jezik učenih ljudi u Indiji. Anandamurti je razvio svoju hijerarhiju jezika: "Ja dijelim indijske jezike u tri kategorije: prvo, jezik koji se govori u kući, drugo onaj koji se govori na ulici, odnosno u pokrajini u kojoj je čovjek odrastao, a zatim jezik obrazovanih ljudi . Ranije je to bio sanskrit, zatim perzijski, a sada je to engleski."

Jezik odražava način života

Anandamurti, rođen 1932.godine, spada među književnike koji se zalažu za pisanje na regionalnim jezicima - on osobno piše na jeziku Kannadi. Književnica Alka Saraogi je 30 godina mlađa i ona je odrasla u okruženju jezika Hindi, a prvi dan u školi, u kojoj se ogvorio engleski, za nju je bilo traumatično iskustvo: "Po tome se vidi hijerarhija, kastinski sustav koji smo stvorili s engleskim jezikom. Ljudi koji ne govore engleski pate od kompleksa manje vrijednosti."
Bez obzira što je ona odlučila pisati na Hindiju, engleski se u Indiji ne može izbjeći: "Pisanje odražava određeni način života. Oni koji žive u Kalkuti i govore Hindi, koriste engleske riječi kao da su to riječi na Hindiju. Kada se opisuje život u Kalkuti, onda tu nastaje jedan novi jezik."
Tko želi uspjeti na tržištu knjiga taj ne može bez engleskog. Alka Saraogi što više prevodi svoje vlastite tekstove na engleski. Sve više mladih u Indiji čita indo-englesku kniiževnost, a da o američkim knjigama ni ne govorimo. Zbog toga nije nikakvo rješenje u tome da se osuđuje pisanje na engleksom jeziku, ističe Anadamurti: "Engleski jezik je najotvoreniji jezik - u tom smislu što se ostali jezici Indije u njemu osjećaju kao kod kuće. Nedostatak je u tome što se taj jezik ne obraća ljudima izravno. Kada neki čitatelj čita na svom materinjem jeziku, recimo Hindiju, za njega je to puno izravnije iskustvo. Za književnost je to puno bitnije od poruke koja je nekako općenita."