Interes zapadne Europe za jugoistočnu Europu još premali

U lipnju 1999. godine osnovan je pakt za stabilnost jugoistočne Europe. On je nastao iz želje članica Europske unije da nakon okončanja kosovske krize i NATO-ovih bombardiranja Jugoslavije koordiniraju svoje napore za humanitarnu pomoć i stabilizaciju regije - sve s ciljem sustavnog približavanja zemalja jugoistočne regije Europskoj uniji.

Članice Europske unije pokazuju premalo interesa za ovu regiju, kritizira Doris Pack. Političarka CDU-a i predsjednica delegacije zastupnika u Europskom parlamentu nadležne za Zapadni Balkan taj manjak posebno primjećuje na godišnjim sastancima Pakta za stabilnost na ministarskoj razini.

”Kada tamo sjede samo tri ministra sa strane EU-a i jugoistočni Europljani su takorekuć ostavljeni sami, ne može se baš govoriti o jako velikom interesu. Interes za ovu regiju mora porasti jer naša vlastita sigurnost i naše blagostanje ovise o blagostanju u regiji pakta za stabilnost."

I gospodarski interes za tu regiju je mali, tvrdi voditelj odsjeka za jugoistočnu Europu Zaklade za znanost i politiku Lothar Altmann. Zemljama na tom području još će desetljećima trebati gospodarska pomoć izvana, kaže on, jer je za konačno ispunjenje kopenhaških kriterija i pristupne pregovore nakon toga potrebno još puno vremena. Da bi se to vrijeme skratilo, ne bi se smjeli ublažavati kriteriji, nego tražiti druga rješenja. Altman poziva da se razmisli o opciji da se zemljama eventualno ponudi nešto poput juniorskog članstva prije punog članstva, koje bi svakako ostavilo otvorena vrata za puno članstvo, ako se ispune svi kriteriji. Jer s druge strane, argumentira on, želi li se skratiti razdoblje od 15 godina, ostaje samo mogućnost ublažavanja kriterija koji su do sada smatrani relativno čvrstim pretpostavkama za pristupne pregovore. To, po njegovom mišljenju, ne bi bilo adekvatno rješenje jer bi onda trebalo razmišljati o stvaranju nove jezgre Europske unije.

I ideja takozvanog juniorskog članstva, međutim, izaziva u regiji bojazan da bi njome mogao dodatno biti otežan put u puno članstvo. Za te strahove je čuo i Peter Rondorf koji je u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova nadležan za pitanja proširenja Unije:

”Nama već zemlje Zapadnog Balkana dolaze s time da ne žele biti vraćene na istu stepenicu na kojoj je Turska. Naš odgovor je: ‘Vi biste bili podignuti na istu stepenicu s Turskom, a ne vraćeni na nju, jer je Turska već kandidat.’ No, sve diskusije o eventualnim pregovorima s otvorenim krajem - dakle, ono što se može naći pod natuknicom privilegirano partnerstvo - za njih su crvena krpa.”

Bilo da je riječ o privilegiranom partnerstvu, juniorskom ili punom članstvu, glavna pretpostavka je uvijek jedno - miran suživot u regiji. Pakt za stabilnost potiče veću suradnju među zemljama tog područja pod mottom: ”proširenje prije proširenja”.

Ali već kad se pogleda suradnja unutar Bosne i Hercegovine ili Kosova, postaje jasno koliko je to teško, kaže bivši srpski ministar vanjskih poslova Goran Svilanović.

”Vjerujem da neće biti moguće s ovim entitetima razvijati strategiju za pristup u Europsku uniju ako ne budu mogli živjeti u miru jedni s drugima. To može zvučati cinično, ali mislim da će oni to moći tek kada budu znali tko je dobio, a tko izgubio rat. S Hrvatskom je problem riješen. Mi smo gubitnici. U Bosni i Hercegovini i na Kosovu je to još otvoreno. I dokle god je to otvoreno, postojat će snovi da će se jednog dana Bosna ili Kosovo ipak podijeliti. Ili da će biti Velike Albanije ili Velikog Kosova.”

Svilanović od Europske unije traži brzo rješenje statusa Kosova. Toj želji se pridružuje i zamjenica makedonskog premijera, Radmila Sekerinska:

”Status quo ponekad se čini najlakšim rješenjem ali ono može biti i najopasnije. Zemlje EU-a moraju se izjasniti o tome kako će pitanje statusa Kosova biti konačno riješeno i s time onda moraju ići u Prištinu i u Beograd.”