Iračka arheološka dobra ugrožava rat

To je samo jedan primjer pljačke iračkoga kulturnog dobra od početka Iračkog rata. Iračko arheološko blago ne ugrožavaju, međutim, samo krađe i pljačke nego i borbena djelovanja.

Zemlju između Eufrata i Tigrisa ne naziva se slučajno „kolijevkom čovječanstva“. Mjesta poput Babilona, Ura ili Ninive bila su civilizacijski centri dok su ljudi u Europi i Sjevernoj Americi još živjeli u spiljama. Zato je Irak bogat arheološkim blagom koje zanima arheologe u čitavome svijetu. Od upada SAD-a u Irak arheološka istraživanja su obustavljena. Štoviše, nakon pljačke iračkog Nacionalnog muzeja nakon osvajanja Bagdada ne prestaju stizati vijesti o ilegalnim iskapanjima i prebacivanju antikviteta u inozemstvo. Te o tomu da američka vojska nema obzira prema iračkim arheološkim spomenicima i da su oni zbog toga ozbiljno ugroženi.

Vojnici ne prepoznaju kulturne vrijednosti

Margarethe van Ess je stručnjakinja za Irak na Njemačkom arheološkom institutu i zabrinuta je, iako to stanje može objasniti:

„Mislim da je problem što je vojna nužnost – ili ono što vojnici smatraju vojnom nužnošću – uvijek diskutabilna. U svim zemljama u kojima se događaju sukobi, nasilje ili građanski ratovi, uvijek se događa da nastradaju kulturna dobra. Jednostavno zato što se rijetko obavještavaju ili konzultiraju odgovarajuće ustanove, a od laika – a to su vojnici u odnosu na kulturu – ne može se očekivati da znaju što čine.“

Vibracije vojnih vozila štetne

Tako su neposredno nakon ulaska američke trupe smještene usred antičkoga grada Babilona, pri čemu su, naravno, nanesene štete. Ne samo zbog namjernog razaranja nego i zbog vibracija koje izazivaju kamioni i tenkovi, a koje oštećuju građevine od gline.

„Slično se događa u Uru, ali ne u samom gradu, koji je ograđen zidinama, nego u predgrađima.“

Vojna baza oko povijesnoga grada

Mezopotamijska mjesta su obično velika i imaju velika predgrađa. Iračkim vlastima je to poznato pa postoji i zakon po kojemu u krugu od jedan do dva kilometra oko povijesnoga grada ne smije biti akcija.

„U Uru se to krši tako što se širi vojna zračna luka koja u međuvremenu okružuje povijesno područje Ura, pri čemu se uništavaju predgrađa.“

Zračna luka je vojna baza Tallil koju su započeli još Britanci, koja je proširena za vrijeme Saddama, a danas vrijedi kao najveća zračna baza Srednjeg istoka. S obzirom da se radi o zabranjenom vojnom području irački arheolozi u pravilu tamo nemaju pristup, a opća sigurnosna situacija sprječava i posjete stranih arheologa. Ipak, stručnjak za Irak British Museuma, John Curtis posjetio je prošle godine Ur sletjevši izravno u vojnu bazu. Tamo se, istina, nije mogao susresti s iračkim kolegama, koji nisu pušteni unutra. Ali, mogao je utvrditi štete u predgrađima, koje su nastale prije svega kopanjem kanala i gradnjom cesta.

Vojska ipak sprječava pljačkaše

Curtis, međutim, dolazi do još jednog zaključka: da je ponekad korisno ako se kulturni spomenici nalaze unutar zabranjene vojne zone, jer su tako zaštićeni od pljačke. Taj argument dijeli i Margarethe van Ess.

„Uvijek se mora razmišljati kako strateški postupati. A to je i jedan od razloga zašto to nije dosad išlo u javnost. Vojska naravno štiti mjesto, tako što stvara situaciju da nitko ne može pristupiti tom mjestu. To znači, ni pljačkaši nemaju pristupa.“

Arheolozi se nadaju povratku u Irak

Ali, to ne opravdava razaranja ili oštećenja predgrađa Ura, naglašava Margarethe van Ess. Amerikanci bi u svakom slučaju to morali spriječiti, oni bi morali dopustiti i pomagati rad iračkih ustanova za starine. Ona se nada da će se stanje u Iraku uskoro poboljšati i da će se tamo moći vratiti međunarodni stručnjaci. Ona sama već godinama nije bila u Iraku, ali bi bila spremna odmah se tamo vratiti:

„To bi bilo nužno, jer ne radi se samo o tomu da se od razaranja zaštiti stvari koje nisu iskopane, nego prije svega da se ono što je iskopano tako zaštiti da nam erozija ne pomrsi račune i nastavi uništavati djelomice dobro očuvane strukture arhitekture.“