Iraku malo koristi Saddamovo smaknuće

Komentar Petera Philippa

Za mnoge je iračke šijite, a još više Kurde, odavno jasno da je sudski proces protiv Saddama Husseina mogao biti okončan samo i jedino smrtnom kaznom. No, koliko bi puta trebao biti smaknut nekadašnji diktator? Koliko bi puta morao umrijeti, kako bi ga sustigla pravda za sve zločine koje je skrivio?
Bio je ovo, naime, tek prvi od nekoliko procesa u kojima bi Saddam za počinjena zlodjela trebao platiti životom. U njemu je osuđen na smrt zbog ubojstva 148 šijita iz sela Dudžaila početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Drugi proces, u kojem je optužen za pokolj tisuća Kurda, također je već u tijeku, dok bi preostali tek trebali uslijediti. Kakvo je, dakle, značenje smrtne presude, što je prošle nedjelje izrečena bivšem diktatoru? Hoće li biti obješen ili će se s izvršenjem kazne još pričekati do okončanja ostalih postupaka?

Odškrinuta vrata pakla

Pitanja su to na koja trenutno nema odgovora. Nejasno je i što ta presuda znači za sigurnosno stanje u Iraku. Moglo bi se, doduše, ustvrditi kako ono teško može biti gore što jest. Ali u ušima i danas odzvanja prijetnja Saddamovih branitelja kako će smrtna presuda nekadašnjem iračkom predsjedniku «otvoriti vrata pakla».
Nakon izricanja presude čovjek smije i trebao bi se zapitati što ovaj proces točno znači. Spontano je nemoguće dati jednoznačan odgovor. Američka i iračka Vlada su postupkom htjele dokazati da se Irak nalazi na putu stvaranja pravne države te da je u stanju procesuirati zločine Saddamova režima – bez da pravdu kroje ratni pobjednici kao u slučaju nürnberških procesâ nacistima, bez osnivanja posebnog tribunala kao u slučaju bivše Jugoslavije, bez izlaska pred Međunarodni kazneni sud i bez sazivanja «povjerenstava za pronalaženje istine» kao u Južnoafričkoj Republici.

Opasne misli

Proces je u prvome redu trebao pripremiti teren za nacionalnu pomirbu. No, upravo se to nije dogodilo. Naprotiv: odsad pogotovo treba računati s eskalacijom nasilja Saddamovih pristaša. Jer, presuda je znak, jasniji nego bilo koji raniji, da je zauvijek došao kraj njihovoj premoći. Oni će na Saddama gledati kao na mučenika koji se do zadnjeg trenutka u sudnici smio rasipati svojim apsurdnim argumentima.
Nakon izricanja presude nameće se jedna opasna pomisao. Naime, da bi možda bilo bolje da Saddam nikada nije uhićen živ. Danas ga više nitko ne bi spominjao. Pomisao je opasna, jer proturječi svim načelima pravne države. No, iskustvo nas uči iz dana u dan da je Irak još daleko od vladavine prava. A presuda u procesu protiv Saddama Husseina ni malo ga nije približila tom idealu.