Irska uoči novog kruga pregovora između katolika i protestanata

Mirovni proces u Sjevernoj Irskoj već je dvije godine na ledu. U listopadu 2002. raspala se velika koalicija između katoličkih i protestantskih stranaka i od tada se tom regijom upravlja iz Londona. Britanski premijer Tony Blair pozvao je uoči novog kruga pregovora sve strane na apsolutni prekid nasilja. No, njega još uvijek ima u dijelovima u kojima nema govora o dobrosusjedskim odnosima.

U četvrt Torrens u Sjevernom Belfastu stigli su kamioni za selidbu koji bi trebali odvesti stvari deset posljednjih protestanskih obitelji. Nakon toga će ta četvrt biti kompletno u rukama katolika. Žena čiji namještaj se pretovaruje kaže:

”Ja uopće ne želim otići, ali nemamo drugog izbora. Moramo otići, prisiljeni smo napustiti naš dom.”

Građanski rat u Sjevernoj Irskoj je doduše završio, ali u oronulim četvrtima sa socijalnim stanovima kao što je Torrens napetosti između protestanata i katolika izraženije su nego ikada: svugdje se mogu naći grafiti s parolama punima mržnje, izgorene kuće s daskama prikucanima na prozore, isprejani automobili. Stanovnici više niti ne broje napade zapaljivim bombama, provale i incidente - ponekad su ciljevi tih napada katolici, ponekad protestanti.

Kako se sjevernoirska politika prvenstveno definira konfensionalno, stranke koriste ovakve događaje. Nigel Dodds iz najveće protestantske stranke DUP komentira selidbu protestantskih obitelji iz Torrensa riječima:

”Ovdje se gasi i etnički čisti jedna mala, ranjiva enklava. To je za ove ljude realnost mirovnog procesa i za to su velikim dijelom odgovorne stranka Sinn-Fein i IRA.”

Na drugim mjestima iz naselja doduše katolike protjeruju protestanti, no kada je u pitanju Torrens gradski vijećnik Owen O’Bryan iz katoličke Sinn-Fein stranke priznaje:

"Za brojne napade na protestantske zajednice krivi su, po mom mišljenju, asocijalni elementi u širokim katoličkim zajednicama. Ti napadi su bili krivi, mi smo to osudili i pokušali smo stvoriti mehanizme kojima bismo slične incidente u budućnosti izbjegli.”

U Torrensu te mjere očito nisu imale efekta. Prema ocjeni upućenih promatrača, prvenstveno zato što je na obje strane nedostajalo dobre volje.

Protestantice koje sada napuštaju tu četvrt da nikad nisu učinili ništa nažao svoji susjedima druge vjeroispovijesti:

”Ništa im ne radimo. Svi smo nedužni, što bismo i mogli učiniti kad smo okruženi debelim zidovima."

I doista u Belfastu više od 12 zidova razdvaja neprijateljski nastrojene stanovnike jedne od drugih. Prvi od tih tzv. ”zidova mira”, ”peace walls”, izgrađeni su početkom 70-etih godina, i od tada su stalno nadograđivani kako bi se zaustavili napadi. Na žalost, s malim uspjehom. Zahvaljujući njima je, s druge strane, i zacementiranana segregacija: katolici i protestanti idu u različite škole, različite lokale i naravno, različite crkve. Na radnim mjestima se, doduše, susreću, ali privatnih kontakata gotovo da uopće nema. Prema anketama manje od 3 % Sjevernih Iraca provodi svoje slobodno vrijeme s pripadnicima druge vjeroispovijesti. No u jednoj stvari su irski protestanti i katolici složni - proći će još godine, možda desetljeća prije nego što se odnos između njih normalizira.

Sabina Matthay