1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Istočnoeuropske radnice prepolovile dnevnice hrvatskih

Denis Romac
28. studenoga 2017

Nekad su iz Istre i Rijeke, ali i drugih krajeva Hrvatske, u Italiju odlazili autobusi puni žena koje su "na crno" danonoćno brinule o starim i bolesnim Talijanima. Odlaze i danas, ali je posla manje a konkurencija veća.

https://p.dw.com/p/2oKXE
Symbolbild - Ältere Menschen in Pflege
Foto: picture-alliance/dpa/H-J. Wiedl

Stotine i tisuće žena iz svih krajeva Hrvatske već godinama skrbe za starije i nemoćne osobe u Italiji, no tradicionalno ih je najviše iz Rijeke i Istre. Razlog nije samo geografska blizina, nego i znanje talijanskog jezika, zbog čega su Riječanke i Istranke na posebnoj cijeni kod poslodavaca u Italiji. Takav rad doživio je ekspanziju 1990-ih godina, kada su u Italiju prve počele odlaziti upravo Riječanke i Istranke koje su tako prehranjivale svoje obitelji, jer su im muževi ostajali bez posla ili bili na ratištu. "U Italiji radimo poslove koje nitko drugi ne želi raditi. Ne možete ni zamisliti koliko je to teško. Uvijek se radi o pomaganju starijim osobama, jako bolesnima, dementnima, a često i nepokretnima, o kojima morate brinuti 24 sata na dan. To je daleko od 'običnog' pomaganja u kući, čišćenja, pranja, peglanja i slično. Riječ je o zahtjevnom i teškom poslu koji iscrpljuje i traži puno strpljenja i muke", objašnjava nam 62-godišnja umirovljena Riječanka koja je godinama, sve donedavno, u Italiji radila takve poslove i to, kako kaže, uvijek "na crno". Zato je željela ostati anonimna, a mi ćemo je zvati Marija. "Znate, motiv je isključivo novac, jer to nitko ne bi radio iz ljubavi. Ni danas nije drukčije, jer žene odlaze u Italiju isključivo zbog malih mirovina s kojima se ne da preživjeti", odgovara na pitanje o tome zašto se odlučila za rad "preko granice".

Rijeka
Protagonistica naše priče je iz nužde zamijenila Rijeku...Foto: DW/Denis Romac

Niske mirovine

Naša sugovornica za DW otkriva kako je prvi angažman u Italiji prije desetak godina dobila zahvaljujući jednoj riječkoj medicinskoj sestri koju je imenovala samo kao "gospođu X", preko koje su i mnoge druge žene s riječkog područja odlazile u Italiju, uvijek "na crno". "Gospođa X", kako nam je objasnila naša sugovornica, i sama je najprije radila kao njegovateljica u Italiji, da bi onda shvatila da će joj se, kako to slikovito opisuje Marija, "umjesto da se bavi prostitucijom više isplatiti da postane makro". "I žene koje su preko "gospođe X" odlazile na rad u Italiju odvajale su 10 posto svoje zarade kao proviziju za svoju posrednicu. "Gospođa X" tako je dobro razvila svoj biznis u Ravenni i Riminiju da je ubrzo kupila još jedan automobil za prijevoz žena iz Rijeke do tamo, kao i susjedni stan, i to samo zahvaljujući tom biznisu", prisjeća se Marija.

Svoje prvo radno iskustvo u Italiji stekla je kod jedne obitelji u Udinama gdje je brinula o 97-godišnjaku koji je imao Alzheimerovu bolest. Morala mu je kuhati, brinuti o njemu i svaki dan s njim kartati briškulu, jer mu je to bila mentalna vježba, sve dok nije primljen u dom. Zatim je godinama bila u Ravenni, na talijanskoj jadranskoj obali, 400-tinjak kilometara od Rijeke. Gospođa za koju je radila u Ravenni preživjela je moždani udar i jedna strana tijela joj je bila oduzeta pa je trebala stalnu pomoć. Tražila je osobu koja može voziti, zbog čega joj je njezina hrvatska njegovateljica morala biti na raspolaganju 24 sata na dan, jer je živjela sama. Marija je u njezinom stanu dobila vlastitu sobu. Radila sam sve: brinula o gazdarici, čistila, prala, peglala, spremala, a gazdarica je, kaže Marija, bila jako zahtjevna. "Iako sam prema dogovoru trebala imati slobodan izlaz svaki dan od 18 do 20 sati, u 19.30 morala sam joj poslužiti večeru, što je značilo da sam već u 19.15 morala biti kod kuće. Ali nekako sam izdržala", objašnjava.

Mortadela "na fete"

Kaže da je u usporedbi s većinom drugih žena imala sreću, i u Udinama i u Ravenni. "Znam da su neke žene morale svašta raditi, bolje o tome i ne govoriti. Neke su, znam to pouzdano, i gladovale, nekima su gazdarice brojale 'fete' mortadele, ali ja, eto, nikad nisam imala takvih problema", kaže.

Ravenna
...za RavennuFoto: Hajotthu/GFDL

Na pitanje zašto je radila na crno kada je takve poslove u Italiji već godinama moguće obavljati potpuno legalno, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU, naša sugovornica objašnjava da mnogo žena i dalje radi na crno, jer je to u interesu onih koji ih plaćaju, koji onda na plaćenu dnevnicu ne moraju platiti poreze i doprinose. Osim toga, dodaje, mnoge žene koje rade takve poslove u Italiji su u mirovini, i u slučaju prijave morale bi zamrznuti mirovine, što smatra nepravednim. "To, zapravo, i nije pravi rad, a pogotovo nije stalno zaposlenje. Jer ako radite nekoliko tjedana u nekoliko mjeseci, kako to onda nazvati?", pita Marija koja nikad nije imala problema s talijanskim inspektorima. Prema talijanskim propisima osoba ima 48 sati za prijavu, pa je tako sa svojom gazdaricom imala dogovor da će u slučaju kontrole reći da je došla jučer i da će se sutra prijaviti.

Njegovateljica hrani jednog starca
Od njegovateljica na crno se traži da danonoćno budu na raspolaganjuFoto: picture-alliance/dpa/J. Kalaene

13. plaća i plaćeni godišnji

Novac je uvijek dobivala na ruke. U Ravenni joj je dnevnica bila 50 eura, odnosno 1.500 eura mjesečno, što je bilo nešto više od tadašnjeg prosjeka, ali samo zato što je ona radila stalno, bez stanke, 24 sata na dan, sa samo jednim slobodnim tjednom svaka tri mjeseca. Gazdarica joj je davala i 13. plaću i mjesec dana plaćenog godišnjeg odmora, premda nije bila prijavljena, i to samo zato što je pristala biti na raspolaganju cijelo vrijeme, bez odmora i redovitih odlazaka u Hrvatsku, što druge žene, zbog obitelji i djece, nisu mogle. Prosječna dnevnica za takve tada je iznosila oko 40 eura, ali se posljednjih godina skoro prepolovila. Razlog je, objašnjava, dolazak velikog broja žena iz istočne Europe, ponajprije iz Poljske, Bugarske i Rumunjske, koje su srušile cijenu rada.

To je samo jedan od problema s kojima se danas suočavaju žene koje rade takve poslove. Iz godine u godinu situacija je sve teža, a posla je sve manje. Konkurencija je sve veća. Vjerojatno je na to utjecala i kriza u Italiji, jer je taj posao, unatoč nižim dnevnicama, posljednjih godina, zbog manjka radnih mjesta u Italiji, postao sve zanimljiviji i Talijankama. "Iako sam nedavno odradila svoju zadnju turu, naše žene odlaze i dalje, ali je danas puno teže naći posao, premda su naše Riječanke i Istranke i dalje tražene i cijenjene. Moja susjeda ima 980 kuna mirovine i naravno da s tim ne može preživjeti. Ona zgrabi svaku priliku za dodatnu zaradu. I većinom je riječ o starijoj ženskoj populaciji, jer mladi takve poslove ne žele raditi", dodaje Marija koja priznaje da bi bez onog što je proteklih godina zaradila u Italiji i sama jedva spajala kraj s krajem.