Istok Ukrajine: „Ovo više nije život, samo smo u podrumima“

Do Lisičanska se mora voziti najbrže moguće. Došljaka nitko neće kazniti za prebrzu vožnju. Tko je spor, riskira da ga pogodi ruski projektil.

Cesta od Bahmuta do Lisičanska se zbog humanitarnog značaja tu naziva „Putem života". Njega ruska vojska želi po svaku cijenu staviti pod kontrolu. Tako bi Lisičansk i Sjeverodonjeck, dva gotovo srasla grada u Luganskoj regiji, bila odsječena od ostatka Ukrajine.

Čekajući vodu

Ulice Lisičanska, industrijskog grada u kojem je prije ruske invazije živjelo oko sto tisuća ljudi, sada su sablasno prazne. Na svakom koraku su fasade s rupama od granatiranja.

Ovdje ne rade sirene za upozorenje, odavno nema struje. Ljudi znaju – ako čuju detonaciju, ili potmuli fijuk rakete, moraju leći na pod ili potražiti zaklon.

„Zastrašujuće je, ta grmljavina nad našim glavama“, kaže Vira Pavlivna. „Ovo više nije život, sjedimo u podrumima, samo danju ponekad izađemo.“

Ta starica satima čeka da stigne cisterna s pitkom vodom kod humanitarnog centra u Lisičansku. To je jedino mjesto u gradu gdje ima više ljudi, uglavnom starijih. Neki čekaju vodu, drugi autobuse da pobjegnu iz grada.

Vera Pavlivna ne želi pričati o politici, kao ni većina ovdje. Grad bi uskoro mogao pasti u ruske ruke, a onda riječi postaju skupe. „Još će me ubiti da me ušutkaju", kaže starica u šali.

A onda počinje plakati: „Tko bi se tada brinuo o mački? To je mačka moje djece…"

Ne žele otići

Djeca su pobjegla dalje na zapad, u grad Dnjepar (bivši Dnjepropetrovsk). Ali, majku nisu mogli uvjeriti da krene s njima. „Od čega bi tamo živjela, pa ne valjda od moje penzije? Kad bih iznajmila stan tamo, što bi mi ostalo?", pita se ona.

U njenom Lisičansku jedva da ima još dvadeset tisuća ljudi. U Sjeverodonjecku, koji je na još jačem udaru ruskog topništva, još ih je manje.

Ostali su uglavnom stari ljudi, ali u jednom od bunkera čuje se i dječija vika. Dječak od jedva pet godina nudi posetiteljima slatkiše iz humanitarnog paketa. Nakon tri mjeseca u podrumu, svaka posjeta je prava senzacija.

„Crtamo i radimo domaće zadaće", kaže jedna djevojčica. Oči su joj crvene od predugog boravka bez dnevnog svjetla.

Civili u ova dva grada – jedina u Luganskoj regiji koje još uglavnom drži ukrajinska vojska – preživljavaju samo od humanitarne pomoći. Ako ponegdje i bude namirnica u nekoj od trgovina, traži se gotovina. Ali, nje skoro da nema jer ne rade ni banke ni bankomati.

A i vozači kamiona se boje dovoziti namirnice, jer Rusi granatiraju put. Osim toga, kažu, ima i sabotaža.

Opasna evakuacija

„Tri mjeseca smo pokušavali da uvjeriti ljude da odu odavde, jer Rusi će skroz uništiti gradove", kaže Serhij Hajdaj, vojni guverner regije. Odlazak je i dalje moguć: „Čak i ako samo deset ljudi žele evakuaciju, pokušat ćemo ih izvući, jer oni su naši građani, oni su Ukrajinci.“

Trenutno svakih nekoliko dana uspijeva evakuacija po nekoliko desetaka ljudi. Neki, koji žele otići, skupili su se kod humanitarnog centra u Lisičansku. Jedna grupa ljudi je došla iz nedalekog sela, gdje su borbe još žešće. „U Lisičansku je još relativno mirno", kaže jedan čovjek. Na pucnjavu i eksplozije se ovi ljudi više i ne osvrću. Kad dođe autobus, čeka ih opasna vožnja ka zapadu.

One koji ne žele ići čekaju daljnja granatiranja i vjerojatno ruska okupacija.

Neke ipak ne napušta optimizam. Jedna žena, koja je nakratko izašla iz podruma na svjež zrak, ima poruku za ukrajinske vojnike. „Recite našim momcima da ih sve otjeraju dođavola, da nas zaštite.“ I onda još dodaje: „Ovo je moj Donbas, ovdje sam rođena“, kaže. „Na kraju će sve biti dobro.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu