Izbjeglica iz besmisla

U život nas, tuzlanskih gimnazijalaca, nepozvan je banuo na zvučnik gimnazijske radio-stanice koja nas je ponekad zabavljala na velikim odmorima:

„Kad je pre mnogo leta, bal pravio baron,

Fon Ligentul je pozvan, da naiđe i on.
Čim ušo je u salu, onako lep i mlad,

Prišla mu neka dama, i uzviknula tad:

U razdeljak te ljubim / Svim žarom srca svog,

Jer hoću da poludim / Zbog razdeljka ti tvog.“

Odjednom se pred našim očima našao potonuli svijet vojvođansko-habsburškog tipa – baruni, dame, balovi i – razdjeljci na glavama kicoša kakav je imao biti Fon Ligentul. Sve to uz tango i uz – satirične začine. Dama koja se zaljubljuje u muški razdjeljak, a on od toga dobije maniju gonjenja. To u usporedbi s poprilično klišeiziranim tekstovima u popularnim zabavnjacima i jest zazvučalo svježe. Godina je 1977. Grupa se zove Žetva, a malo tko od nas zna ponoviti ime dvadesetčetvorogodišnjeg autora teksta i muzike - Đorđa Balaševića.

„Računajte na nas“

To će se uskoro promijeniti. Poneko od nas tko je sviruckao gitaru već je u narednih pet godina morao u repertoar uvrstiti niz pjesama koje je stvorio novosadski mladić. To nije bilo pitanje izbora. Djevojke su stalno tražile „nešto od Đoke“. A stvari koje je Balašević pjevao s grupom Rani mraz su se, za razliku od Čolinih, zaista mogle zborski pjevati, u pripitom falšu, na zabavama:

„Tad još nisam ništa znao / I još nisam verovao Da na svetu tuge ima
Jedino mi važno bilo / Da postanem levo krilo / Il' centarfor školskog tima".

Jugoslavenski patriotizam na pop način duhoviti Novosađanin je ustoličio s himnom generacije rođene „pedeset i neke“:

„Računajte na nas: Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok, / jer slušamo ploče i sviramo rok. / Al' negde u nama je bitaka plam, / i kažem vam, šta dobro znam: računajte na nas“.

Ovu pjesmu je, i to se treba reći, mjesec ili dva pjevušio kao privremeni član Ranog mraza i kasniji vojvoda Bora Đorđević. On je „od zakletve Titu“ već osamdesetih stigao do pjesme  „Al Kapone", dok je Đorđe Balašević ostao Jugoslaven.

„Panonski mornar"

Đorđe Balašević u Splitu 1979.dokazuje da je na jednom festivalu na kojem su dominirale maritimne teme, moguće pobijediti vickastom himnom iščezlom moru. „Panonski mornar“ je potvrdio Balaševićevu klasu i originalnost.

Ali je tek drugi i posljednji album Ranog mraza donio pjesme koje neće nikad umrijeti: „Život je more" ili iznad svega, „Priča o Vasi Ladačkom“.

„Kad ja nisam s onom koju volem" je stih koji je lokalnim šarmom dirnuo arhetip jugoslavenskih naroda i narodnosti – kajanje čovjeka jer nije slijedio svoje srce, veliku ljubav bez koje nikada neće naći sreću.

Već na prvom solo albumu“Pub" iz 1982. u njegove stihove provaljuje teška društvena stvarnost jer „treća smjena plaća tuđi dug“. Ali u svoj pjesnički svemir Balašević naseljava još neke nezaboravne likove kao što su „Lepa protina kći“ i „Boža zvani Pub“.

Sposobnost pjesnika Balaševića da živim slikama ispriča priču najbolje se vidi na sljedećem albumu.  „Svirajte mi 'Jesen stiže, dunjo moja'"  je  pronašla put do srca milijuna. Ono o čemu narodnjaci u to vrijeme jaukaju u zadimljenim krčmama, ona ga je ostavila i udala se za drugog, kod Đoke Balaševića postaje prirodna, cool rima i jasno ispjevana, urbana balada s novosadskim, starogradskim šarmom.

Balašević u Zetri

Već 1985. slijedi novi album s himnom vojvođanskom hedonizmu – „Al se nekad dobro jelo“.  Kao protuteža ovoj vedroj slici beskonačne vojvođanske trpeze, pjesma "Slovenska" pronalazi put do svih nas, koji smo bili studenti te posljednjeg jugoslavenskog desetljeća.

„U mojim venama davni sever samuje / I ja ponekad ne znam šta mu je
Što luduje, od sreće tugu tka  /  Moja prosta duša slovenska".

Ovdje se, sredinom osamdesetih dogodio i moj jedini stvarni susret s Đorđem Balaševićem u sarajevskoj Zetri. Koncert je trajao dva i pol sata, a od toga je Đoka zabavljao publiku vicevima i anegdotama najmanje trećinu vremena. Tisuće ljudi su pjevali svaku njegovu pjesmu. Za razliku od mnogih beogradskih rokera koji su u ratu koji će uslijediti nekoliko godina kasnije podržali one koji su pucali na grad, Balašević  će  se solidarizirati s onima koji su ostali u njemu. To mu ni jedni ni drugi nikada neće zaboraviti.

Općenarodna strava

Osamdeset i šesta je donijela album  „Bezdan"  i hit –  „Ne lomite mi bagrenje". Oni koji nisu doživjeli to vrijeme ne mogu shvatiti političku poruku koja je pratila pjesmu – njena popularnost se ljuljuškala na istom valu koji je uzdigao i Slobodana Miloševića. Bio je to narativ o ugroženosti Srba na Kosovu: „Polako komšije! /  Ne može samo da se uđe / Da se ruši tuđe / Lepo sam im rekao“.  Većina u Jugoslaviji je tada zamišljala tog neuviđavnog komšiju – s bijelom kapicom na glavi.

Pored ljubavnih balada, miješanje sjete i vojvođanskog vica, konstanta u stvaralaštvu Đorđa Balaševića ostat će i – satiričan opis političkog stanja. Najbolji primjer za ovo je pjesma"Soliter" s albuma „Panta rei" iz 1988:

„Naš soliter je veselo zdanje / talasa masa, ljulja ga stalno / sad je doveden u prizemno stanje / al' zamisljen je monumentalno."

Suvremenicima nije bilo teško da u Soliteru prepoznaju Jugoslaviju u kojoj se „događao narod“.

Šta znači ubiti grad

Neću više nabrajati albume, svi oni su izrodili pjesme koje nisu mogle ostariti i likove koje vidimo osjenčene finim jezičkim potezima diskretne erotike – takva je i „Devojka sa čardaš nogama“.

Svatko tko je jednom bio zagledan kroz prozor u sivilo, poznaje onu tjeskobu za koju pjesnik pronalazi riječi, a glazbenik akorde u stvari „Ringišpil":

„Curi od jutros u čet'ri i pet, / rešilo nebo da potopi svet
nad gradom danima / vise iste kulise.“

Otvorena pobuna Đorđa Balaševića protiv rata i ratnohuškačke klike na vlasti čuje se i vidi na albumu „Jedan od onih života" iz 1993.

„Čovek s mesecom u očima" je pokušaj da se progovori o Vukovaru: „Ne znaš ti šta znači ubiti grad / ne znaš ti bauke kaljavih rovova / ne znaš ti šta znači spavati sad / kad sklopim oči ništa osim tih krovova“. A stvar „Krivi smo mi" je po eksplicitnosti kritike vjerovatno najoštrija dijagnoza devedesetih:"Ma šta su znali đenerali / i brkati majori jedino da viču: pali ali nisu najgori / Krivi smo mi (što smo ih pustili)“.

Raspored madeža

Međutim, pjesma s tog albuma koja je najmanje oštećena smjenom epoha nadživjela destrukciju devedesetih jeste „Provincijalka".  Jedna od meni najdražih. Raspored mladeža na njenim leđima kao tajna mapa pokazao je pjesniku Balaševiću u koju zvijezdu se treba zagledati.

Želim mu da se njegova duša na tu zvijezdu naseli.

U pjesmi "Namćor" je kao odgovor na ono „kada nisam s onom koju volem" dodao niz stvari za koje se ponavlja „ne volem". To nabrajanje je opis mrzovoljnog duha kojem sve smeta, ali i poprilično točna dijagnoza rasula u društvu sredinom devedesetih. A kada su devedesete prošle, Balašević ih je opsovao: „Ma, jebite se devedesete... vas mogu jedino psovati Za vama niko neće žaliti, niti vam stihove kovati“.

Ili:"Davno ti je vrag zaseo na prag, zemljo Srbijo…"

Oprosti velika rijeko

Ipak, na albumu „Devedesete„ pjesnik je podigao spomenik svom ranjenom gradu i porušenom mostu.

Poslije promjena koje su uslijedile nakon 5. listopada 2000. Balašević radi ono što najbolje umije – piše melankolične ljubavne pjesme sa zrnom vojvođanskog humora.

Podigao je spomenik od stihova i svom bratu po senzibilitetu Kemalu Montenu, snimivši poslije njegove smrti 2015. pjesmu "Ovaj duet otpevaću sam  Njih dvojica  će taj duet sada možda ipak otpevati zajedno u dimenziji, o kojoj ništa ne znamo“.

Đorđe Balašević je prerano preplivao svoj nebeski Dunav ostavljajući nas sa svojim stihovima, tužne na ovoj obali: Oprosti velika reko, / al' ja sam morao preko!