Izložba Hopperovih djela u Muzeju Ludwig

Žena u kaputu sa šeširom na glavi. Sjedi sama u restoranu. U ruci drži šalicu kave. Na prozoru par: on čita novine, ona usputno svira klavir. Muškarac na benzinskoj stanici negdje na osamljenoj cesti. Hopperove slike često su takvi, zamrznuti trenuci na banalnim mjestima kao što su kafići, barovi, ulice, moteli, benzinske stanice, zgrade sa ili bez ljudi u njima. Njegovi se likovi bave običnim, svakodnevnim poslovima - oni čitaju, piju, gledaju s prozora, gledaju u prazno. Sami su ili udvoje. Ali, i kada Hopper prikazuje parove, među njima nema komunikacije. Oni nisu karakteri, prije prazne površine na koje promatrač može upisati vlastite interpretacije.

"Upravo su to trenuci koji su tipični za ove slike. Hopper daje pormatraču puno prostora za vlastita tumacenja. On nikada ne priča prozirnu priču. Plohe, sjene, prostori slike djelomice su jako nabijeni, ali i prazni, tako da se u njima možete potpuno izgubiti i spoznati distancu shvaćaući da se ipak radi o slikarstvu," objašnjava direktor kölnskog Muzeja Ludwig, Kaspar König.

Hopperovo je slikarstvo igra sa svjetlom i sjenom. Istančana obrada površine njega ne zanima, kao ni diferencirana mimika na licima njegovih protagonista. Hopper slika atmosfere, prostore i krajolike svoje domovine a prizori žive od suprotnosti svjetla i tame, unutrašnjeg i vanjskog. Iako se odlučio za realistički način slikanja, točno preslikavanje vanjskog svijeta nije nikada bila njegova namjera. Ulrich Wilmes, kustos Muzeja Ludwig priča: "On je uvijek iznova izlazio, skicirao i tako stvarao fundus motiva i tema kojima se potom služio slikajući u ateljeu. Radi se dakle o mješavini realnih promatranja i duhovnoj obradi tih dojmova koja je pretakao u slike."

Isto važi i za Hopperovo najpoznatije djelo - "Nighthawks" - "Noćne ptice" iz

1942. godine, metafori usamljnog pojedinica u modernom velegradu New Yorku. Predložak za tu sliku je, kako je jednom ispricao Hopper ".....restoran na Greenwich Aveniji, na raskršću dviju ulica. Scenu sam pojednostavio i restoran povećao."

Kustos Ulrich Wilmes ukazuje, međutim, na jedan drugi aspekt Hopperovog stvaralastva - povezanost njegovog lika i djela s filmom: "Postoji čitav niz rezisera koji se eksplicitno pozivaju na Hoppera. Primjerice Wim Wenders. U svom filmu "The end of fiers" Wenders citira Hopperove 'Nocne ptice' prikazujuci u jednoj sekvenciji filma šank iz bara s te slike.

Ili, npr. Todd Hayms koji je takodjer adaptirao Hopperove motive. I naravno, slavni primjer Alfreda Hitchcocka - koji se kao predloškom za kuću Normana Batesa iz filma "Psycho" poslužio Hopperovim djelom 'House on the Hill' -'Kućom na brijegu'."

Od sredine 20-ih godina Hopper je konačno mogao živjeti od svoje umjetnosti. Do tada je bio prisiljen raditi kao ilustrator - posao koji je prezirao jer je od njega tražio plakativnost. Konačno je doživio uspjeh, sa svojom suprugom Joe odlazi na Istočnu obalu i iako povremeno boravi u New Yorku, živi vrlo povučeno. U tome ništa ne mijenja niti činjenica da 1933. godine u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MoMA-i ima uspjesnu pojedinacnu izlozbu, te da uspijeva prodati brojne slike. Hopperovi su bili zaokupljeni prvenstveno samima sobom. "Joe i Edward imali su jako složen odnos. I ona je bila umjetnica - slikarica - čitav je život radila, prateći njegovu karijeru, bila je pažljiva kronistica njegovog rada, komentirajući i objašnjavajući većinu njegovih djela."

Rad svoje supruge Hopper, međutim, nije narocito cijenio. Ali tim više ju je koristio kao model. Ona je bila predlozak svih ženskih likova u njegovim slikama, tako i u njegovoj zadnjoj slici "Two Commedians": Kustos Ulrich Wilmes: "Ona još jednom tematizira kazalište kao metaforu života. A kako je to Hopperova zadnja slika, naklon dvoje komedijaša tumači se kao opraštanje od publike i anticipacija skore Hopperove smrti."

15. svibnja 1967. godine Edward Hopper je umro u svom njujorskom ateljeu, a njegova supruga Joe samo godinu dana kasnije.