Između nade i terora

U proteklih dvanaest mjeseci u Iraku su održani prvi slobodni i demokratski izbori. No, unatoč tom bitnom koraku u smjeru demokratizacije sigurnosne su prilike u zemlji nestabilne – atentati u kojima ginu civili, iračke sigurnosne snage i američki vojnici svakodnevni su, ali ne mogu slomiti volju Iračana da sami brinu za sigurnost i demokraciju.

Irački premijer Ibrahim al Džafari tvrdi da će se za manje od dvije godine u Iraku moći uspostaviti red i mir, ali prvenstveno sigurnost i to ne u prvome redu uz pomoć Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, nego će to postići vlastitim iračkim snagama. Njegovo priopćenje trebalo bi širiti uvjerenost, no točno na godišnjicu službenog preuzimanja vlasti u zemlji stvari su potpuno drukčije. Irak upravo proživljava najkrvaviju fazu svoje povijesti. Svakoga dana u atentatima i napadima gine nekoliko desetaka ljudi. Povremeno se, doduše, otkrivaju pobunjenička skladišta oružja i skrovišta, katkad se posreći i oslobađanje talaca... Sve to je samo kap vode na užarenom kamenu: očito se ne slama moć onih koje čak i arapski mediji već odavno više ne zovu borcima pokreta otpora, nego teroristima. Nije riječ o nekoj paralelnoj vlasti ili nekoj državi u državi (jer nemaju jasne zapovjedne strukture), ali oni su uspjeli potkopati autoritet središnje iračke vlade i «prijenos vlasti», čija se godišnjica danas bilježi, pretvorila se u farsu.

Ne treba, međutim, zapasti u potpunu letargiju, jer u posljednjih dvanaest mjeseci u Iraku se napravilo i nešto pozitivno: oživjela je trgovina, nastali su novi i slobodni mediji, a prije svega Iračani su – čak i uz prijetnje smrću – izabrali prijelazni parlament koji je zatim, doduše s dva mjeseca zakašnjenja, izabrao predsjednika i postavio novu vladu. Parlament i vlada sada trebaju izraditi ustav koji će biti osnova za redovne izbore. Ustav bi trebao biti gotov do kolovoza, a izbori bi se trebali održati do kraja ove godine. Ali, s obzirom na trenutnu situaciju teško da će se taj plan i ostvariti. No, Iračani su odlučni – do sada je obuku prošlo gotovo 170 000 policajaca i vojnika, a prilaze im stalno novi regruti. Dugoročno Iračani ne žele američku okupaciju. I možda u tome leži optimistična prognoza iračkoga premijera: ako za dvije godine vlastitim snagama zajamče sigurnost, Amerikanci mogu otići. Poneki stratezi u Washingtonu teško mogu zamisliti takvu varijantu: prema njima proći će i do dvanaest godina dok između Eufrata i Tigrisa ne zavladaju red i mir.

Povezani sadržaji

Pratite nas