Jedni s drugima? Ili jedni pored drugih?

U zadarskom zaleđu, dvadesetak kilometara od gradske vreve – muk: prazne ulice, malo ljudi ispred prodavaonice, ako je ima, posla nema, poljoprivreda je u povojima, nisu još svi dobili ni naknadu štete...Ukratko: U nekim je selima, vjerojatno zbog nedavnih incidenata, više policije nego stanovnika. Razgovarali smo s hrvatskim i srpskim žiteljima sela Smilčića koje je nekada bilo, a i danas je mjesto na kojemu se susreću dvije kulture – katolička i pravoslavna. Iza Drugog svjetsko rata u Smilčiću je živjelo 70 posto Hrvata. Kasnije su se doselili Srbi pa je bilo većinsko njihovo stanovništvo. Danas je opet više Hrvata, doseljenih mahom iz Bosne i Hercegovine.

«Ljudi komuniciraju lošije, prije smo se svi držali kao braća, sestre, prijatelji, znanci…A sada manje, puno manje, gotovo nikako. Mi ni sa kim nismo bili posvađani, ali – tu i tamo – uvijek te netko odbacuje», pripovijeda starica iz obitelji Šaponja koja je čitav rat provela u Smilčiću. Danas, pričaju ona i suprug, svi se dijele – pa i Hrvati. Ne vole se, kažu, ni domaći Hrvati i oni doseljeni iz Bosne. Djeca idu u odvojene škole – jedni u Benkovac, drugi u drugo selo.

Mladi čekaju da se stanje normalizira

Obitelj Šaponja je srpske nacionalnosti. Premda kuću nikada nisu napuštali, u jednoj su se noći «Oluje» sklonili u Zadar i tada ostali bez svega: traktora, automobila, kuća im je oštećena... Ni do danas nisu predali zahtjev za odštetu, čekaju da to učine mladi koji su otišli u Srbiju. Srbi ili, kako se to u zadarskom zaleđu oduvjek govorilo, «pravoslavci» se vraćaju, ali je uglavnom riječ o starijim ljudima. Mladi će, kažu, doći, kada se stvari normaliziraju, kada kuće budu popravljene i kada budu bolji uvjeti za život. Do tada mlađi ostaju u Srbiji, priča obitelj Šaponja.

U kafiću odreda mladi ljudi, nitko nije raspoložen za razgovor pred mikrofonom, a o predstavljanju da i ne govorimo. Uglavnom, kažu, suživota nema. Stariji tvrde kako se ne gleda tko je Hrvat, a tko Srbin, dok mlade djevojke objašnjavaju kako se ionako dobro zna tko je što te da im ne bi bilo svejedno je li im dečko pravoslavac ili katolik: «Znamo to svi, zato što ima pola Hrvata, pola Srba i to se zna otprije. Tko se poznaje, razgovara jedan s drugim. Točno se zna čije se kuće obnavljaju. Nekima nije drago što se njima obnavljaju, a Hrvatima ne.» Hrvatske stanovnike mjesta Smilčića posebno je zasmetala obnova kuće pravoslavnog svećenika za kojega tvrde kako je bio sve samo ne mirotvorac.

Tko je dobronamjeran, dobro je došao

Stariji ljudi su još dosta opterećeni prošlošću. Iako je od rata prošlo desetak godina, sjećanja su svježa i svatko je pomalo «učitelj povijesti». Evo što kažu odgovarajući na pitanje postoji li suživot: «Postoji, ne samo sa Srbima, nego sa svim narodima. Tko je dobronamjeran, dobro je došao. Nitko njih ne dira, znači mi smo razboriti ljudi, nismo mi htjeli ‹Veliku Hrvatsku› kao što su oni htjeli ‹Veliku Srbiju›. Ja isto s njima pričam, sa mnom su išli u školu. Uvijek im kažem: ‹Kako vas nije sramota? Pucali ste na nas. Mogao si me, budalo, ubiti!› Svi kažu da su pucali, jer su morali, a većinom su bili u sanitetu, ili su vozili kamione, ili kuhali...»

Ukratko: U zadarskom zaleđu ništa se nije zaboravilo. Hrvati su pomalo podijeljeni na domaće i doseljene. A Srbi? «Ima onih koji su bili umjereni i ja s njima razgovaram, a oni ih i koji su bili ekstremi i s njima ne želim razgovarati.» Mlada konobarica u jednom kafiću priča kako je došla iz Požege, ne želi govoriti što se priča u kafiću da ne bi imala problema. Ipak smatra da nedavni grafiti, koji su postali uobičajan način komunikacije između Srba i Hrvata, ne vode nikuda. Smatra da to ide u nedogled. Mladi domaći stanovnici, posebno oni koji su nekoga izgubili u ratu, ne zaboravljaju. To ne znači da jednoga dana neće ispijati kavicu, ne znajući je li im poznanik Srbin ili Hrvat – to samo znači da je potrebno još vremena. A do tada – treba naći posao i okrenuti se svakodnevici koja je u zadarskom zaleđu tanka priča. Neki rade i prodaju breskve, ostali su većinom bez posla. Ipak, optimizam je prisutan: «Stanje se pomalo popravlja. Mora se to srediti, mora se komunicirati, nitko ne može živjeti sâm.»