Jesu li dječacima uopće potrebni očevi?

Može se postaviti pitanje: zašto dječaci uopće trebaju očeve? Odgovor je u formiranju identiteta. Dok se djevojčice bez većih poteškoća mogu identificirati s majkom, muška djeca, koja prema majkama također osjećaju ljubav i i teže bliskosti s njom, moraju s vremenom naučiti da oni nisu djevojčice već nešto drugo - dječaci. To nije sasvim jednostavno, naročito kada nedostaju primjereni uzori.

Frank Damasch, psihoterapeut za djecu i omladinu te profesor za psihosocijalne poremećaje na višoj školi u Frankfurtu smatra da je neprisutnost očeva u životu dječaka ozbiljan problem. On naglašava da danas u Njemačkoj živi 1,6 milijuna samohranih majki sa ukupno 2,3 milijuna djece. Dječacima odststvo očeva osjetno teže pada no djevojčicama. Pritom se ne radi samo o fizičkoj odsutnosti: "Problem za dječake je i manjak emocionalnog angažmana očeva u obitelji. Dakle imamo faktično samohranstvo čak i kada je otac u socijalnom smislu prisutan."

Otac kao ogledalo vlastitog identiteta

Pri tome se ne radi o optuživanju očeva ili majki za ovakav ili onakav razvoj njihovih sinova. Prije svega se radi o razumijevanju konteksta i povezanosti različitih društvenih fenomena i procesa. U njemačkoj u izvjesnom smislu dječacima nedostaju očevi već više od stotinu godina. Jednom je razlog odsustva bio rat ili zarobljeništvo, drugi puta industrijalizacija zemlje i njena obnova u vrijeme tzv. "privrednog čuda". Već 1963. je psihoanalitičar Mitscherlich upozoravao na moguće pogubne posljedice "društva bez očeva", prije svega na razvoj muškog identiteta.

Damasch naglašava da za spoznaju sebe kao muškaraca dječaci trebaju mogućnost ogledanja u ocu koji im posvećuje pažnju, ocu koji se s njima igra. Na taj se način dječak kroz oca u kojem se ogleda može identificirati s vlastitim muškošću.

Uz to je otac dječacima važan i kao onaj koji im ukazuje na njihove granice, smatra Damasch: „I na čisto fizičkom planu dječak mora s vremena na vrijeme osjetiti: aha, tu je moj otac, on je jači od mene. Istovremeno otac djetetu mora pružiti osjećaj da će jednog dana on biti taj koji je jači, veći, pametniji." Ta dvostruka uloga oca je vrlo važna - sjedne strane kao prijatelj za igru i uzor muškosti, a s druge kao onaj koji postavlja granice.

Integrirarti ženski dio vlastite prirode

Na taj način dječaci uče također izlaziti na kraj s vlastitom agresivnošću. S druge strane oni uče prihvatiti poraz. A važna je naravno i funkcija uzora u odnosu sa ženama. Od oca dječak uči prihvatiti ženski dio vlastite prirode i vlastitog identiteta, za to je posebno važan pozitivan međusobni odnos oca i majke. U procesu izgradnje identiteta dječaka potrebno je prihvaćanje i povezivanje i ženskih i muških aspekata vlastite osobnosti.

Ukoliko dječacima ne uspije uspostaviti tu harmoničnost vjerovatno je da će oni kasnije imati problem u odnosu sa ženama, smatra Damasch, neće biti dobri očevi i svoje će probleme samo prenositi dalje i na vlastitu djecu.

Tu ulogu oca-uzora ne mora, međutim, nužno preuzeti stvarni biološki otac. To mogu biti očusi, a mogu biti i učitelji u školi, treneri u sportskom klubi ili odgajatelji u vrtiću.(za)