Još jedno "i da i ne" međunarodne zajednice

Međunarodni sud pravde odbacio je tužbu koju je još 1993. podnijela Bosna i Hercegovina protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, a u kojoj im je predbačena izravna odgovornost za genocid nad bosanskim Hrvatima i Muslimanima. Haaški suci su, istina, po prvi put masakr u Srebrenici označili genocidom i utvrdili da je Srbija suodgovorna za njega. Ali, odbacili su tvrdnju da je Srbija provodila genocid u Bosni i Hercegovini.

Ponovo smo od takozvane međunarodne zajednice čuli jasno «i da i ne». Razočaranje većinski muslimanskih žrtava u Bosni i Hercegovini je razumljivo. Jer, mnoge od njih su protjerali, mučili i silovali rezervisti i četnici i Srbije i Crne Gore. Bošnjaci čiji su najmiliji ubijeni u Bijeljini neće nikad moći razumjeti ovu presudu. Jer, članove njihovih obitelji poubijale su prvih dana rata specijalne postrojbe i odredi ubojica koji su došli iz Srbije i to uz blagoslov tadašnje vlade u Beogradu. Slično se događalo i u nekim drugim gradovima u Bosni i Hercegovini, što je dokazano u više sudskih procesa pred Međunarodnim sudom za ratne zločine. Neizravno je to potvrdila i predsjednica Međunarodnog suda pravde Rosalyn Higgins primjedbom da je Srbija vojno i financijski znatno pomagala bosanske Srbe.

Kada ta znatna potpora prelazi u izravnu odgovornost za genocid? Ili se na to pitanje nije moglo dati konačan odgovor ili – što je vjerojatnije – suci najvišeg suda Ujedinjenih naroda nisu imali hrabrosti i ustrajnosti da to učine bez obzira na moguće političke posljedice.

Pa ipak, presuda Međunarodnog suda pravde ima i pozitivnu stranu. Dosad je velik dio srpskoga političkoga establišmenta uvijek iznova govorio o paušalnoj preuranjenoj osudi Srba. Takve, najčešće nacionalističke snage koristile su prečesto taj argument kako bi svom stanovništvu servirale priče o navodno nametnutoj i nepravednoj kolektivnoj krivici Srba. Mnogi Srbi su rado prihvaćali tu argumentaciju kad se radilo o preispitivanju vlastite uloge u ratu. Osuda Srbije bi dala još jači vjetar u jedra takvim populističkim obmanjivačima naroda. Jer, to je bilo prvi put u povijesti da je za genocid bila optužena jedna država.

Sad srbijanske vlasti imaju jedan argument manje za odbijanje izručenja srpskih generala optuženih za ratne zločine Međunarodnom sudu. S presudom Međunarodnog suda pravde učinjen je važan korak prema individualizaciji krivice, koju i Srbija često zahtijeva. Ali, vlada u Beogradu će ovu presudu vjerojatno prije koristiti kao dokaz svoje nevinosti. Zato međunarodna zajednica i osobito Europska unija mora tim više jasno dati na znanje da je suradnja s Haaškim tribunalom i dalje uvjet približavanja euroatlantskim strukturama. U protivnom će ionako slaba nastojanja Srba da kazne ratne zločince još brže i neprimjetnije potpuno nestati.