"Još uvijek imam noćne more"
11. rujna 2009
„Onaj avion, koji upravo leti iznad naših glava, kod mene izaziva strah. Prije me takvo nešto ne bi nikada prepalo. I kada prolazim pored vlakova, pa čujem te glasne zvukove, to me šokira.“
Michael B. Dudley ima četrdeset godina. Živi i radi u New Yorku. Upravo sjedi na terasi jednog restorana u gradskoj četvrti Brooklyn, pored njega se igra njegov mali sin, koji ima jednu i pol godinu. 11. rujna 2001.
Dudley je radio kao grafičar na 60. katu južnog tornja WTC-a. Nakon što je prvi avion udario u susjedni sjeverni toranj, Michaelov tadašnji poslodavac, banka Morgan Stanley se odlučuje za trenutačnu evakuaciju. Dok su Dudley i njegove kolege trčali niz stubište, drugi avion je udario u južni toranj.
Toranj se trudio ostati na nogama
Dudley se prisjeća trenutaka nakon udara: „Najbolje se sjećam trenutka kada sam trčao niz stube i kada sam čuo nekakvo dugo škripanje, opet i opet. Svi smo se pitali, što je to bilo. Sada znam, da je to bila sama zgrada, koja se trudila ostati na nogama. Zvuk je bio tako užasan, da mi je ostao u sjećanju.“
Michael Dudley i skoro svi njegovi suradnici se uspijevaju izvući iz tornja. Dudley je na ulici fotografirao nekoliko gorećih zgrada. Nije bio svjestan u kojoj je opasnosti bio. Kada su se tornjevi urušili bio je još uvijek u blizini. Dim i prašina su mu prouzrokovale astmu radi koje svako jutro mora uzimati lijekove.
I po noći se često sjeti 11. rujna: „Još uvijek imam snove, noće more bolje rečeno. Manje ih je, no dolaze svakih par mjeseci. Uvijek se radi o nekim katastrofama. Jednom sam se vidio u jedinoj kući na Manhattanu, koja nije bila srušena. Sve ostalo je bilo uništeno. Dakle moj mozak čini sve kako bi svladao ta sjećanja.“
Amerikanci izgubili osjećaj sloge, te opet gledaju samo sebe
Za Dudleya su se nakon napada promijenile mnoge stvari. Oženio se i postao otac. Grafičar tvrdi da se i zemlja promijenila, no ne trajno: „Zemlja je bila puno složnija, barem na početku. Odjednom smo svi bili jednaki, svi smo imali nešto zajedničko. Valjda je tako u svakoj zemlji, koja doživi takav napad. Ljudi se jednostavno spoje. Nažalost je to popustilo nakon nekog vremena i svatko glede samo sebe, kao i prije.“
Sjećanja na užasne događaje 11. rujna su još prisutna i u 300 km udaljenom Washingtonu. Lee Galand kaže da su napadi prije osam godina stvorili mnoge predrasude. „To sve još jako utječe na sliku islama i muslimana općenito. Ovdje žive mnogi muslimani i sam imam puno prijatelja među njima. Ali ima još mnogo ljudi, koji su protiv muslimana.“
Recal Jefferson je u trenutku napada bila na Manhattanu. Misli da su psihičke posljedice enormne: „Od tada čovjek više pazi na ono što se događa oko njega. Ali ne može se živjeti u strahu. Zato se pokušajem ne bojati, no ipak sam oprezna.“
Dudley misli da mnogi ljudi više uopće ne misle na napade. Misle da su sigurni. No to je greška. Svakog trenutka se može dogoditi novi atentat. „Zapravo ne znam zašto se to još nije dogodilo. Mislio sam da će se to puno brže dogoditi. Nadam se da neće, ali imam osjećaj da hoće.“
Autor: Christina Neuhaus/ mj
Odg. ur.: Z. Arbutina