Kada humanitarci postanu meta…

Elaine Caux prisjeća se silne detonacije. Francuska suradnica UNHCR-a nalazila se 9. lipnja u Pakistanu kada je detonirala bomba u Pearl Continental Hotelu u Peshawaru. Elaine je imala sreću, jer se nije nalazila u tom hotelu. Njezin kolega Aleksandar Vorkapić je bio žrtva bombe: „Bila sam slomljena i u suzama, jer se dogodilo sa čime nisam računala, a onda šok da je poginuo kolega. To je porazno. Nakon toga sam morala obavijestiti druge kolege da je poginuo Aleksandar. To je za mene bilo dramatično. S jedne strane čovjek je vrlo tužan i traumatiziran, s druge pak strane čovjek pokušava preći preko svojih osjećaja i nastaviti sa svojim poslom“.

Aleksandar Vorkapić je jedan od tri suradnika UNHCR-a koji su ove godine poginuli. Prošle godine je poginulo ukupno 120 suradnika UN-a u kriznim područjima. Prije samo deset godina poginulo je tek 36 suradnika.

Sve više UN-ovih djelatnika postaju meta napada ili otmica. I tu su porasle brojke u odnosu na razdoblje od prije deset godina. Ukratko, suradnici humanitarnih organizacija su sve češće izloženi opasnostima. Upravo na te opasnosti žei se podsjetiti svjetskim Danom za humanitarnu pomoć, objašnjava Veronique Taveau iz UNICEF-a: “Sve prijetnje i napadi na humanitarce su neprihvatljive. UN-ovi djelatnici se nalaze na terenu kako bi ljudima pomogli, posebice onima kojima je pomoć najpotrebnija – ženama i djeci. Humanitarci su tu da ublaže patnje i glad, da zaštite djecu i poboljšaju medicinsku opskrbu”.

Tri četvrtine humanitarac napadnuto u šest zemalja

Tri četvrtine svih napada na UN-ove djelatnike u protekle tri godine dogodili su se u samo šest zemalja. Najopasnija je situacija u Sudanu, posebice u Darfuru. U stalnoj opasnosti humanitarci rade u Somaliji, Afganistanu, Čadu, Iraku i Pakistanu. UN-ovi humanitarci su često meta napada jer terorističke grupacije i milicije ih smatraju predstavnicima zapadnog svijeta.

Zbog sve veće opasnosti neke UN-ove organizacije su povukle svoje djelatnike iz određenih područja. Unatoč opasnostima UN još nema problema oko regrutiranja svojih suradnika. I Elainw Caux iz UNHCR-a unatoč traumatičnim događajima u Pakistanu ne pomišlja napustiti svoj posao: “To je najveća dilema. S jedne strane želimo raditi svoj posao i znamo, da ako ga ne radimo, neće preživjeti možda 1.000 izbjeglica. S druge pak strane želimo spasiti živu glavu, jer ništa nije vrijednije od vlastita života”.

U poslu Elaine Caux pokušava savladati svoj strah. No on je stalno u njoj. Nakon povratka iz Pakistana u Ženevu Elaine Caux je trebala dva tjedna kako bi se smirila nakon svega što je preživjela. Ipak, Elain ne može dočekati ponovno se vratiti u neko krizno područje u Pakistanu, i nastaviti pomagati ljudima.

Autor: Pascal Lechler (al)

Od. ur.: A. Šubić