Kako da se izađe na kraj sa tolikim humanistima?

Ti ljudi su rekli da djeluju na temelju poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti.

Pa su dodali da su predani miru, pravdi, toleranciji i pomirenju.

Uvjereni su da demokratske ustanove uspostavljaju miroljubive odnose.

Oni su izrazili želju da unaprijede opće blagostanje.

A što ih vodi? Ni manje ni više nego Povelja Ujedinjenih naroda!

Za njih je BiH jedna i jedinstvena. Za njih nema drugih svetih knjiga osim međunarodnog humanitarnog prava.

Nadahnuti ljudi.

Što ih je nadahnulo?

Opća deklaracija o ljudskim pravima!

Da čovjek poželi sresti ove filantrope, ove naše Gandije. Rijetko fina ekipa. Humanisti do jaja.

"Samo...", javlja se savjest.

Samo što? Nećeš valjda tražiti dlaku u jajetu? Tko god se vodi ovim načelima saveznik je svake bosanske i hercegovačke izmučene duše!

Samo... Ipak postoji kvaka.

Ova načela su svojim potpisima pozdravili i podržali ljudi koji su se zvali Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. A recitirana lirika političkih načela zapisana je u preambuli Aneksa 4 Sporazuma iz Daytona koji je javnosti manje poznat kao Ustav Bosne i Hercegovine.

Nastavak rata mirnim sredstvima

Teška srca moram reći da su načela toliko dobra da bih se sa ovom trojicom, a sa njima se skoro nikad ni u čemu nisam slagao, ipak suglasio.

"Samo", opet će moja savjest.

Što „samo"? Zar nije važnije što se izgovara od toga tko to izgovara? To bi moglo biti tako, da su ova trojica zaista mislila to što potpisuju. Međutim, taj papir je de facto bio mrtvački pokrov za stotine hiljada žrtava, karta u jednom smjeru za milione prognanih.

Sad, 23 godine kasnije, trebalo bi biti više nego očigledno barem to kako su političke biografije i stvarno djelovanje rahmetli potpisnika dejtonskog Ustava od početka bili u žestokoj koliziji sa svim načelima koje su oni u Daytonu parafirali, a u Parizu svečano potpisali.

Dobro, otkako postoje preambule dokumenata, počevši od Hamurabija prije više od 3700 godina pa do danas, one su imale više propagandističku nego obavezujuću ulogu. Ipak, dejtonski cinizam je, čini mi se, od posebnog soja. Ta provalija između nemoćnog pojedinca i visokih načela koja ga navodno štite, ta sumorna udaljenost jedne izmrcvarene zemlje od jednakosti, bratstva i pravde –  to je istina dejtonskih potpisa.

Još jednostavnije rečeno: Nije li baš to što ovi fini ljudi nisu potpisali, ali sa sigurnošću jesu mislili i radili i dan danas snažnije od načela zapisanih u Aneksu 4? Prešutkivani etno-fundamentalizam, antimoderna ideologija jednog vođe u jednoj vjeri u jednoj zemlji... U osnovi fašistoidna ideološki vjeronauk traljavog i brutalnog balkanskog tipa, sav taj redizajnirani devetnaestostoljetni idejni konglomerat koji je doveo do rata, doživio je u Daytonu tek kozmetičku korekciju. Osim toga, nikakve kolektivne psihoterapije istinom koja bi preko katarze dovela do mogućnosti da se približimo svojoj ljudskoj biti, jedni drugima pa time i lirskim načelima iz Preambule, jednostavno nije bilo.

Dayton je, usprkos finim riječima, značio produženje rata mirnim sredstvima. Neki to zovu frozen conflict kao da je riječ o jogurtu iz zamrzivača.

Već se u Preambuli nazire nadmoć kolektivne logike nad autonomijom pojedinca, pošto se najprije spominju  “Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi” potom slijede "ostali” i to u zagradi pa tek onda građani. Tu se Preambula približila tadašnjoj krvavoj stvarnosti.

Zemlja je zaustavljena baš u tom polupokretu između 19. i 21. stoljeća pa se neke stvari ne mogu pomaći.

Nacionalne batine

To je jedan od odgovora zašto je pred glasačkim kutijama spiritualno prisustvo potpisnika Dejtonskog sporazuma toliko jako da građani uglavnom izaberu najveće nacionalne buzdovane kao da  duhovni mentori tih replikanata – suđeni i nesuđeni haški optuženici – nikada nisu ni umrli. U posljednja četvrt stoljeća tribalno-konfesionalni koncept stalno iznova pobjeđuje i time do apsurda dovodi svako univerzalno načelo.

Interesantna je i transformacija percepcije Sporazuma. Najprije su ga bosanski Srbi većinski doživljavali kao đavolju rabotu. U ratu i poslije njega šovinistička politika Srpske demokratske stranke uspjela je - što milom, što silom - nametnuti svoje viđenje zemlje dobrom dijelu srpskog naroda. A to viđenje je podrazumijevalo podjelu Bosne i priključenje osvojene teritorije svakoj državnoj tvorevini kojoj bi Beograd bio politički centar.

Hercegbosanski Hrvati su knedlu odustajanja od dijela velikodržavnog tisućljetnog sna progutali nešto ranije, kada su Vašingtonskim sporazumom realno izgubili svekoliku perspektivu institucionalizacije etnički očišćene Herceg-Bosne, mada im je Sporazumom bila obećana konfederacija sa Hrvatskom. U Daytonu je taj "gubitak” implicitno nadoknađen verificiranjem rezultata Blitzkriega u Krajini – dakle novog etničkog čišćenja, koje se tako nije zvalo jer u obrambenom ratu, kao što znamo, nema zločina.

A Bošnjacima je ostalo više nego što su držali za sve tri i pol godina rata, ali puno manje u odnosu na predratnu 1991.

Clintonova patetika i ratna protetika

Cinično pozivanje apsolutnih ratnih autoriteta sva tri naroda na humanistička načela i ljudska prava bilo je nadahnuto – čitaj; iznuđeno – ponajprije potrebom tadašnjeg američkog predsjednika Clintona da u predstojećoj predizbornoj kampanji predoči uspješnu priču umjesto da pušta snimke leševa na CNN-u. A to je mogao samo tako što će, u dobroj američkoj tradiciji, preambulskom patetikom sakriti sumorne činjenice. Dejtonski Ustav je spisak dobrih želja, flaster za pokrivanje loše zarasle rane. Površno izbrušena proteza.

Srpski političari su, Daytonom udaljeni od maksimalističkog velikosrpskog cilja, reagirali početnim opstruktivnim ponašanjem. Bošnjački političari su doduše zahtijevali povratak protjeranih Bošnjaka jer ih je bilo najviše, ali se posla ne bi prihvaćali sa toliko entuzijazma kad se radilo o povratku izbjeglih Srba i Hrvata. Pa su se prešutno mirili sa stanjem "tko je što jamio – jamio”, učvršćujući svoju dominaciju tamo gdje su većina.

Na hercegbosanskoj frustraciji Hrvata u Mostaru zube je polomio i iskusni njemački političar Hans Koschnick kojeg su u njegovom propalom pokušaju rekonstrukcije multietničkog jezgra grada na cjedilu ostavile upravo zapadne slile, baš one koje su jamčile Dejtonski sporazum.

Nekoliko visokih predstavnika je mahalo batinom specijalnih ingerencija pa je i to prestalo.

Uskličnik iz prošlosti

Stvar se potpuno okrenula za ove 23 godine. Srpska vladajuća nomenklatura u BiH predvođena Dodikom kune se u izvorni Dayton. Zašto? Pa zato što je Dayton legalizirao Republiku Srpsku.

Bošnajci bi mijenjali Sporazum uglavnom u unitarnom, a Hrvati uglavnom u trećeentitetskom pravcu. Pat-pozicija, samo sa donekle drugačijim ulogama u odnosu na devedesete.

Rodonačelnici ovakvog stanja su potpisali tekst u kojem se tvrdi da oni djeluju na temelju poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti. A ostavili su, svako u skladu sa obimom svoje moći i cinizma, zemlju u trajnom posttraumatskom stanju.

Njihovi nasljednici pomno njeguju i redovno obnavljaju ratnu traumu, simulirajući terapijsku namjeru.

Pored prvih zvučnih riječi Preambule na mom primjerku Dejtonskog sporazuma, naslijeđenom od majke, našao sam njenom rukom dopisan uskličnik. Zato pišem ovaj tekst. Znam što mi uskličnik iz Kalesije poručuje: Sloboda, jednakost i solidarnost moraju biti jači od cinizma potpisnika. Usprkos svemu, bosanskohercegovačkim građanima po ovim načelima stalno valja mjeriti koliko su svoji na svome i u Bihaću i u Tomislavgradu i u Zvorniku. Ili – u Sidneyu, Torontu, Kölnu.

Ovom tekstu, rekao bi jedan moj prijatelj, fali dubinska empatija i pravi zaključak. Kao deus ex machina morao bi se pojaviti kvalitetan okupator koji bi riješio problem i kojeg bi svi zajedno kvalitetno mrzili. Do tada se igramo loše beskonačnosti.