Kako povezati stare i mlade

U potrazi za izobrazbom i poslom djeca odlaze od kuće čime se otuđuju i od sovjih roditelja, a kamo li djedova i baka. Političari i sociolozi zato traže rješenje za ovaj problem otuđenja. Jedna od mogućnosti je takozvana «kuća generacija» u kojoj žive stari i mladi, kakva nastaje u istočnonjemačkom Halleu. U jednom krilu zgrade je starački dom, pored njega, odvojena samo hodnikom, je osnovna škola Montessori.

Kad se mladi i stari u Njemačkj nađu na jednom mjestu, ponekad nastaju problemi. Ali, Kuća generacija koju je u Halleu osnovala Zaklada Francke, trudi se da to izbjegne. Prije mjesec dana osnovan je «Zbor generacija» koji je svoj prvi nastup imao na jednoj svečanosti. Nakon nastupa dvije sopranistice su ostale zajedno i živahno razgovaraju: Beatrice Salz stara osam godina i Ursula Gutzer stara 86 godina. Iako nemaju puno zajedničkoga njih dvije se dobro razumiju.

«Jedna moja baka stanuje u Riechstädtu s malim psom, a druga stanuje ovdje u Halleu. Onu baku u Riechstädtu vidim rijetko u godini, a ovu ovdje vidim jako često.»

«Ja imam dvoje unučadi, ali oni su već veliki, ne viđam ih često. Mlađi živi na Štarnberškom jezeru, tamo je našao dobar posao.»

Ni šestogodišnji praunuk ne dolazi često posjetiti prabaku Ursulu Gutzer u staračkom domu. To je sudbina koju ona dijeli s mnogim svojim sustanarima. Voditelj Zaklade Francke i suosnivač Kuće generacija Thomas Müller-Bahlke često je čuo takve priče. Mobilnost čovjeka čini pokretnim, ali često i usamljenim, kaže on.

«U našem društvu se čovjeku sugerira da se može živjeti u Hamburgu, raditi u Münchenu, a obiteljske veze da budu recimo u Leipzigu ili Dresdenu. Ja već vidim da se pritom gube odnosi između generacija.»

Bake i djedovi sve češće stare bez svoje unučadi, djeca sve češće odrastaju bez bake i djeda – generacije tako međusobno gube bilo kakav odnos, a nerijetko zauzimaju gotovo neprijateljski stav jedni prema drugima. Mladi predbacuju starima da moraju plaćati njihove mirovine, stari se žale na buku s dječjeg igrališta. A ne mora biti tako, smatra Müller-Bahlke, jer generacije mogu jedne drugima puno dati:

«Primjer vremena: stari ljudi u pravilu imaju više vremena nego druge generacije, to mogu iskoristiti za mlađe generacije, to mogu iskoristiti za društvo općenito. Djeca mogu dati svoju kreativnost i mogu starije potaknuti na povratak u društvo.»

U kući generacija stari i mladi žive pod istim krovom i polako se zbližavaju. Primjerice u zajedničkom pjevačkom zboru. Ponekad stari i mladi nešto zajednički rade ili jedni drugima čitaju. Školarci starije guraju u kolicima i pričaju im o školi. Redovito se susreću i u kuhinji i zajedno peku kolače.

Naravno, takvo zbližavanje ne prolazi bez problema. Jedni drugima ponekad idu na živce jer imaju različit životni ritam. Tada je i jednima i drugima potreban mir pa se povuku u svoje prostorije. Ursula Gutzer i Beatrice Salz još su dugo razgovarale, primjerice o glazbi.

Zajednički hobi povezuje. A upravo to je bila ideja inicijatora Kuće generacija – ukazati na zajedničke stvari kod starih i mladih. Zasad zajedništvo staračkog doma i osnovne škole dobro funkcionira, nema pritužaba, ponude druženja obje strane prihvaćaju rado. Ako se stvari budu dobro razvijale iduće godine bi u istu zgradu trebao useliti centar za obiteljsko savjetovanje. Tada bi Kuća generacija doista bila kompletna.