Kako se radikalizirala Lamija K.

Lamija K. bila je, i u tome se svi slažu, potpuno "normalna i neupadljiva" žena. A onda je 2014. godine spakirala stvari i zajedno s dvije kćerke otišla u Siriju. Kćerke su bile tinejdžerke kada ih je majka odvela u "Islamsku državu" koja je tada upravo proglasila kalifat. Bivši prijatelji i poznanici govore o Lamiji kao o obrazovanoj 50-godišnjakinji, razvedenoj ženi koja se sve više povlačila u sebe.

Ona potječe iz grada Rabata u Maroku. 1990. je stigla u Njemačku. Dobila je stipendiju i studirala germanistiku u Trieru.  A onda je upoznala muškarca koji je zbog nje prešao na islam i s kojim je dobila troje djece: jednog dječaka i dvije djevojčice. U Trieru, manjem sveučilišnom gradu, bilo je malo žena s migrantskom pozadinom. Svi smo se poznavali, priča jedna Njemica, također porijeklom iz Maroka, s kojom se Lamija K. povremeno sastajala na piću. Ona je Lamiju opisala kao samouvjerenu ženu, koja nije bježala od konflikta i koja je otvoreno izražavala svoje mišljenje. Muslimanka koja je u Njemačkoj skinula maramu i samo na vjerske blagdane išla u džamiju. "Ali konzervativna ili radikalna nikad nije bila." "Normalna", "neupadljiva", "liberalna", "otvorena prema svijetu" - tako su svi, koji su je znali, opisivali Lamiju.

Obitelj Lamije K. se iz Triera kasnije preselila u Mainz, gdje je njen muž radio. Ona se tada počela mijenjati. Od liberalne i otvorene žene postala je pobožna, a onda se i radikalizirala i otišla sa svojom djecom u rat. "Ne mogu to shvatiti, to mi je nezamislivo", kaže bivša poznanica ne krijući koliko je šokirana.

Lamija K. i njen muž su se rastali kada su djeca bila mala. Ona je na nekoliko mjeseci otišla s njima u Maroko, a onda se ponovo vratila, ali ne u Mainz već u Mannheim. Živjela je povučeno, sjeća se jedna poznanica. A onda je počela nositi duge crne haljine i glavu prekrivati maramom.

Radikalizacija u Internetu

"S ljudima poput nas nije se upuštala u razgovore ", kaže jedna žena, porijeklom iz Maroka, koja ne nosi maramu i rado oblači mini suknje. Ona dodaje: "Ponekad sam imala dojam da se osjeća usamljeno."

Lamija, kako se čini, je sve više živjela u paralelnom svijetu. Stalno je bila na online-forumima u Internetu, gdje je teroristička organizacija  IS ciljano vrebala i regrutirala nove ljude. Bili su u potrazi za ljudima na koje se lako može utjecati i koji u sebi nose osjećaj bijesa, izoliranosti  i komplekse manje vrijednosti. Radikalizacija, kažu stručnjaci, može trajati mjesecima pa i godinama. Ljudi iz muslimanskih i kršćanskih obitelji, ali i onih koje nisu bile religiozne, postali su sljedbenici IS-a. Pa tako i Lamija K. i njene kćerke. U kolovozu 2014. krenuli su u Siriju dok je sin ostao u Njemačkoj. Njihov prvi cilj bila je Rakka, navodni glavni grad samoproglašenog kalifata. Lamija je kasnije tražila da se preseli u Mosul, pošto je grad bio bolje snabdjeven.

"To je tragedija, ne mogu shvatiti što se s njom dogodilo", kaže jedna Lamijina prijateljica. Kako je jedna samouvjerena žena mogla tako lako pasti pod utjecaj drugih? Slučaj Lamije K. je neobičan i zato što se ona radikalizirala u starijoj dobi. Većina od 1.000 državljana Njemačke, koji su se od 2013. godine počeli priključivati IS-u, bila je u dobi 20 do 25 godina, a veliki dio i znatno mlađi. Njemačke vlasti polaze od pretpostavke da se trećina onih koji su se priključili terorističkim grupama u Siriji vratila u Njemačku. Među njima je i 50 žena. Ministarstvo unutarnjih poslova međutim procjenjuje da je na ratnim područjima Sirije i Iraka još uvijek  270 njemačkih žena i djece. Međutim, deseci žena s djecom su u zatvorima ili logorima.

Među njima i Lamija K., njena starija kćerka Nadia P. i kćerkina beba, čiji je otac jedan IS-terorist. Najmlađa kćerka, koja je zaostala u fizičkom i psihičkom razvoju, navodno je poginula u Iraku za vrijeme bombardiranja. Ta informacija nije službeno potvrđena.

Žene se moraju predati iračkom pravosuđu

Lamija K. i Nadia P. su zajedno s grupom drugih žena i djece zarobljene 2017. od strane iračkih vojnika, koji su nakon teških borbi oslobodili Mosul od terorističkog IS-režima. Lamia je sa kćerkom i bebom prebačena u zatvor u Bagdad. Sada ona, kao i druge žene, pred iračkim sudom mora odgovarati za svoje veze s „Islamskom državom". Početkom godine Lamija K. je osuđena na smrt zbog "logističke podrške" terorističkoj organizaciji IS. U travnju je ova kazna preinačena u kaznu doživotne robije.

Onda je početkom kolovoza i njena kćerka Nadia osuđena na doživotnu robiju. Ona je pred sudom, kako su pisale novinske agencije, nijekala da je vjerovala u ideologiju IS-a. Potvrdila je međutim da je od njih dobivala mjesečnu plaću. Mjesečna davanja su, prema informacijama DW-a,  dobivale i druge žene. Nadjin odvjetnik je istakao da je djevojka bila maloljetna u vrijeme za koje ju optužnica tereti zbog veze s IS-om. Njeno vjenčanje s jednim džihadistom odvjetnik je nazvao "silovanjem jedne naoružane grupe, a nikako svjesno donesenom odlukom".

Organizacije za ljudska prava kritizirale su ova suđenja koja se odvijaju po hitnom postupku, a ponekad traju i po svega nekoliko minuta. Nisu rijetka ni mučenja. Često se odvjetnik i optužena prvi put vide u sudnici. Suci se jedva trude prikupiti dokaze, kaže Belkis Wille, stručnjakinja za Irak iz Human Rights Watcha, koja redovito prati suđenja u Bagdadu.

Optužene se dobrovoljno priključile IS-u

Problem je što iračke vlasti polaze od pretpostavke da su optužene dobrovoljno doputovale u Siriju ili Irak, kako bi se priključile IS-u. "Zato u iračkom pravosuđu postoji snažna želja da se strankinje oštrije kazne ", kaže Belkis Wille za DW. "Oni to objašnjavaju ovako: jedno je kada se probudiš i vidiš da je IS preuzeo kontrolu nad tvojim selom, a potpuno je drugo ako si se odlučila napustiti svoju zemlju i otići u Siriju kako bi se priključila IS-u."

Belkis Wille je uvjerena da iračko pravosuđe ne postupa blaže, jer se radi o ženama.  "Onaj tko je bio na području IS-a je za iračke vlasti automatski kriv i to vrijedi i za žene." Suci ne pokazuju interes da ispitaju je li netko protiv svoje volje doveden u Siriju ili Irak. To je dovelo do toga da su ljudi koji su ubijali za IS dobili iste kazne kao i osobe koje su se udavale za teroriste i s njima dobivale djecu.

Lamija je na saslušanju rekla da je svog muža upoznala preko Interneta i da joj je on pričao kako je divan život u kalifatu. "Mislila sam da je to teritorij na kojem je islam pravedan", dodala je. Ali tu postoje sumnje, jer je njemačkoj Službi za zaštitu ustavnog poretka njeno opredjeljenje bilo poznato.

Strašna tragedija

Prema informacijama novinske agencije APF, irački sudovi su osudili na smrt 300 ljudi, među njima 100 stranaca zbog pripadnosti IS-u. Isto toliko je navodno osuđeno na doživotnu robiju. Službenih podataka još nema. Presude protiv žena IS-a i njihove djece su vrlo osjetljiva tema: Irak je suverena država i njemački diplomati ne žele stvoriti dojam da traže poseban tretman za svoje građane. I tako njemački diplomati prate suđenja samo kao promatrači i pokušavaju, ako se izreknu smrtne kazne, oprezno iza kulisa utjecati na ublažavanje presude. Irački diplomati su svjesni da Njemačka ima problem sa smrtnom kaznom i čine sve kako bi izbjegli komplicirane situacije, kažu poznavatelji situacije.

Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova zalaže se da osuđeni izdržavaju kaznu u Njemačkoj i trude se vratiti njihovu djecu. Oni to međutim  ne razglašavaju na sva zvona. DW ne smije objaviti čak ni točan broj žena o kojima se brinu njemački konzulati u Bagdadu i Erbilu.

Istovremeno se u Njemačkoj vodi istraga protiv žena IS-a - ove godine je to visoka dvoznamenkasta brojka - kaže glasnogovornica Državnog odvjetništva. Njemačko pravosuđe, a taj stav se iskristalizirao prošli tjedan, smatra kako činjenica da su žene živjele na području pod kontrolom IS-a nije dovoljna za kazneno gonjenje. Da bi im se sudilo, moralo bi se dokazati njihovo aktivno sudjelovanje u raspravama na određenim internetskim portalima ili da su bile dio šerijatske policije.

„I dalje ne mogu shvatiti kako se to moglo dogoditi. To mi je jednostavno neshvatljivo", kaže jedna od Lamijinih poznanica i zaključuje: „To je strašna tragedija!"