Kamo s opernim pjevačima?

Kao primjer za velikodušno financiranje njemačke kulture mogla bi se navesti Ruhrska oblast, konglomerat nekoliko gradova na zapadu Njemačke koji zajedno broje preko pet milijuna stanovnika. Unatoč izvrsnoj prometnoj povezanosti i zbijenosti urbanih središta, gotovo svaki grad ovdje posjeduje kazališnu kuću ili operu. Rezultat takve politike su svakako i neke kuće svjetskoga glasa poput kazališta u Bochumu ali i činjenica da se na nekoliko minuta udaljenosti nalazi nekoliko opernih kuća koje često konkuriraju za ono malo publike koja si još može priuštiti ulaznice od 40-tak eura.

Kresanje budžeta

No činjenica je da kazališni i operni ansambli spadaju među najskuplje stavke u kulturnom proračunu nekoga grada, a njemački gradovi i općine su već godinama na rubu bankrota. Situacija je posebno teška upravo u Ruhrskoj oblasti, nekadašnjoj rudarskoj i metalurškoj regiji, koja se već desetljećima oporavlja od gašenja ovih grana industrije. Novca za najosnovnije infrastrukturne projekte nema pa je tako bilo i za očekivati da će se u procesu kresanja troškova budžeta visoko na listi prioriteta naći upravo kulturne ustanove. Posljedica ove politike je ta da je broj stalnih radnih mjesta u sektoru glazbe pao za jednu trećinu. Dok je još sredinom devedesetih u njemačkim opernim kućama bilo stalno zaposleno 1.800 opernih pjevača, danas ih je manje od 1.300, a trend zatvaranja stalnih radnih mjesta se nastavlja. Mladim opernim pjevačima, ma kolikogod bili dobro obrazovani, je gotovo nemoguće doći do stalnog radnog mjesta. Čak su i ugovori na kraća vremenska razdoblja postali rijetkost. Pjevače se angažira po potrebi, toliko dugo dok je neka opera na programu. Broj tzv gostujućih pjevača u njemačkim opernim kućama se posljednjih 15-ak godina gotovo udvostručio

Pjevač na određeno vrijeme

Prema navodima Njemačkog socijalnog osiguranja za slobodne umjetnike (KSK) trenutno u Njemačkoj djeluje oko 1.200 opernih pjevača bez stalnog zaposlenja, više od polovice i bez stalnih gaža. Situacija je još teža ako se radi o pjevačima s posebnim karakteristikama. Diana Petrova je tzv. koloraturni sopran. Ovaj specifični glas se pojavljuje dosta rijetko, najpoznatiji primjeri su Verdijev "Rigoletto" ili Mozartova "Otmica iz saraja". I to je jedan od razloga zašto Petrova već neko vrijeme nema stalne gaže. Ona se, kao i mnogi njezini kolege, izdržava nečim što ona naziva "mozaikom poslova": od instrukcija klavira ili pjevanja pa sve do organizacija manjih kulturnih događaja. Posljednju dugotrajniju gažu Petrova je imala između 2008. i 2010. Otada pjeva isključivo kao gost pojedinih opernih kuća.

Bez identifikacije

Njemačka udruga scenskih umjetnika već godinama kritizira ukidanje stalnih radnih mjesta i drastična kraćenje budžeta pozornica diljem Njemačke. Neke kuće, poput onih u Bonnu ili Wuppertalu, se nalaze na rubu stečaja. Kad treba štedjeti, kuće kao prvo štede na stalnom osoblju koje po potrebi zamjenjuju umjetnicima s ugovorima na određeno vrijeme. No jedna od popratnih negativnih pojava ovog trenda je i nedostatak identifikacije s publikom. Nekadašnja identifikacija neke operne zvijezde s određenom opernom kućom je stvar prošlosti, što je, kako smatra Petrova, loše i za pjevača i za publiku.