Kina u kupovini po Africi – bez mnogo pitanja

Ali iza tih nedužnih protokolarnih fraza krije se nešto sasvim drugo: već godinama Kina nastoji osigurati svoju glad za sirovinama - naftom i rudama - iz Crnog kontinenta. No za razliku od Zapada, Peking se ne muči baš pretjerano sa nekakvim etičkim problemima pa su na popisu zemalja koje posjećuje kineska delegacija i zemlje koje doduše imaju što ponuditi, ali ih Zapadni političari zaobilaze u širokom luku.

Zapravo već 60 godina Kina marljivo njeguje odnose sa mnogim afričkim zemljama. No ako je prije možda politika bila u središtu interesa, sada je sve više gospodarstvo. Kina već sada 28% svoje nafte uvozi iz Afrike ali je Kini veoma zanimljivo i tržište od oko 900 milijuna ljudi koji jedva da imaju novca za skupe proizvode Zapada. Zato kineske delegacije marljivo putuju Crnim kontinentom, dijele pomoć ako ih se zato zamoli - kineski liječnici odlaze u Afriku da pomognu najsiromašnijim stanovnicima. U Senegalu je i ovom prigodom Kina poklonila oko četri milijuna dolara razvojne pomoći, u Maliju oko tri milijuna, a Peking je već sada najveći donator - na primjer Angole u koju je već uložila dvije milijarde dolara. Angola je zemlja je desetljećima trpjela od građanskog rata a ni trenutna politička situacija nije baš najstabilnija. Naravno da će onda vlada Angole rado upravo Kinezima dodijeliti koncesiju za eksploataciju nafte u svojoj zemlji.

"Kina pokušava ići vlastitim putem i upušta se u političke rizike kada se radi o investicijama u sektoru energetike. Peking vjeruje kako dobro izlazi na kraj sa afričkim vladama. A osim toga, kineska vlada niti ne vidi da ima alternativu nego surađivati sa Afrikom. Obzirom na nestašicu energenata u Kini, ona nema druge mogućnosti."

smatra Gu Xuewu, politolog sa sveučilišta u Bochumu. Jer dakako da Kinu zanima i drvo iz Liberije, Gvineje ili Kameruna, ali prije svega se tu radi o nafti: iz Libije, Gabona, Čada, Sudana i naravno Nigerije. Kineska delegacija je upravo potpisala sporazum o eksploataciji nafte iz te zapadnoafričke zemlje i investicije se procjenjuju na oko dvije milijarde dolara. No postoji i problem: i zapadne zemlje bi također rado posegnule za rezerve Nigerije koje su oko 600 milijuna barela nafte iz već postojećih crpilišta i gotovo još toliko se pretpostavlja da bi moglo biti pod zemljom - to jest, morem pred Nigerijom. Ali upravo Nigerija, usprkos svom prirodnom bogatstvu, nipošto nije primjer mira i transparentnog poslovanja. Vlada Indije je upravo zato spriječila svoj koncern ONGC da se natječe za koncesiju u Nigeriji bez obzira što je i Indija zemlja koja se razvija velikom brzinom i stoga je podjednako gladna novih izvora energije - baš kao i Kina. Ali Kina se naučila ne postavljati suvišna pitanja - i sjajan primjer je slučaj Čada.

I to je zemlja koja spada u prvu ligu "koruptokracije" i upravo zato, na pritisak Svjetske banke, je još 1999. u Čadu donesen zakon po kojem se sva dobit od prodaje nafte iz Čada mora upotrijebiti za mjere kako bi se stao na kraj kroničnoj bijedi tamošnjeg stanovništva. Tek nakon što je Čad donio taj zakon, Svjetska banka je odriješila kesu i zajedno sa nekoliko "multija", financirala naftovod između Čada i Kameruna - a riječ je o najvećoj investiciji čitavog Crnog kontinenta, vrijedan četri milijarde dolara. No nedavno je vlada u Fort Lamyu odlučila ukinuti taj zakon i ubuduće sama određivati, kamo će teći novac od izvoza nafte. Vlada Čada već ima jednu dobru ideju, kako da ga potroši: za zaostale plaće državnih službenika. Zapad zapravo ne zna kako da postupi, jer uz Svjetsku banku djeluje i nevladina udruga radne skupine naftovoda Čad/Kamerun. Njen koordinator Martin Zint ima jasne predodžbe, kako tamošnja vlada mora izgledati a da bi imala pravo uživati naklonost Zapada:

"Da eksploatacija nafte i ostalih resursa može imati uticaja na borbu protiv siromaštva, moraju biti ispunjene određene pretpostavke u infrastrukturi zemlje. Pozitivan primjer je uvijek Norveška: Ta zemlja sjajno živi od svojih prihoda od nafte ali samo zato jer je proizvodnja nafte u Norveškoj počela kada su u zemlji postojale strukture pravne države. I upravo je to bio predmet spora koje smo mi, kao nevladine udruge imale sa Svjetskom bankom i gdje je naše stajalište bilo; u Čadu se može crpiti nafta, ali molim vas da prije toga stvorite pretpostavke da se tim novcem onda doista upotrijebi u borbi protiv siromaštva."

Nema se doista što prigovoriti motivima gospodina Zinta pa čak i kada se pogleda, gdje stoji na listi korupcije jedna zemlja kao Norveška - redovito daleko i ispred Njemačke - a gdje bi trebalo tražiti zemlju poput Čada. No nije samo stvar u ulaganju novca - nego i u pristupu tamošnjoj nafti. A dok su "tradicionalna" izvorišta nafte - Bliski Istok, Srednja Amerika, Rusija - praktično već razgrabljena, Kineska delegacija baš ne troši previše vremena čitati popise nepoželjnih zemalja kakve su načinile nevladine udruge ili čak i Svjetska banka. Kina zna što treba - sirovine; i zna što može ponuditi - jeftinu robu, prije svega tekstil. Ben Makholouf Saad, direktor jedne tekstilne tvrtke iz Maroka:

"Na tradicionalnim tržnicama Casablace su ljudi zapanjeni da Kinezi prodaju svoje stvari i na tezgama, ponekad ima i uličnih prodavača koji prodaju tekstil koji nose na leđima, od dućana do dućana. To znači da nemamo samo poplavu kineskih proizvoda, nego i poplavu samih Kineza koji rade u sivoj zoni. Oni nisu prijavljeni, nemaju nikakvu dozvolu niti socijalno."

A to pak mijenja i tradicionalne trgovniske veze koje su dosada uglavnom tekle između "starih" kolonijalnih vlastodržaca u Europi i "novih" država Afrike: osobito zemlje Sjevera Afrike uživaju osobite povlastice prema Europskoj Uniji. Ali uz konkurenciju iz Kine, gube bitku i Europljani ali i afrički proizvođači - u Europi i na domaćem terenu.