Kleist – depresivan i ekscentričan, vojnik i pjesnik

Uz Goethea i Schillera, Kleist gotovo nikada nije imao mnogo šansi: tijekom života je tek pokoja njegova drama doživjela izvedbu na pozornici, publika i čitatelji ga nikada nisu toliko voljeli i cijenili kao već navedenu dvojicu njegovih literarnih kolege. Čak ni u ljubavi, sa ženama nije imao sreće. Heinrich von Kleist bio je autsajder, čudak, ali i genijalac koji je usprkos kratkom životnom vijeku uspio napisati opus kojim i danas pripada samom vrhu njemačke književnosti.

Rođen je u Pruskoj, 18. listopada 1777. godine u obitelji s bogatom vojničkom tradicijom i koja je naravno očekivala da će je i on slijediti. Tako je u početku i bilo. Nakon završene vojne škole i nekoliko godina koje je proveo u vojarni u blizini Potsdama, Heinrich von Kleist je na sveopće zgražanje svoje obitelji 1799. tražio da ga se otpusti iz vojske.

Putovanja i prve velike krize

Ambiciozan ali navodno isto toliko i nediscipliniran, von Kleist nakon vojske odlazi u Frankfurt na Odri gdje prvo upisuje studij prava, no ubrzo ga zamjenjuje studijem literature i donosi odluku da će svoj život nastaviti kao slobodan pisac. U pratnji sestre Ulrike, von Kleist od tada često putuje, ne samo u Njemačkoj već prije svega i u Francuskoj, u Parizu gdje sate i dane provodi u muzejima i galerijama. Istodobno i čita, prvenstveno Nijemce poput Schillera, Wielanda te posebno Kanta čije ga je djelo, kako su kasnije navodili von Kleistovi biografi, gurnulo u veliku krizu traženja životnog smisla. U to vrijeme on odlazi u Švicarsku, na selo, gdje „nikoga ne viđa, ni s kim ne razgovara, ne čita, već vrijeme provodi isključivo sam sa sobom“. Tu nastaje i njegova prva drama „Obitelj Schroffenstein“ kao i prve stranice njegovog vjerojatno najpoznatijeg djela „Razbijeni vrč“.

Nekoliko godina u zatvoru

Heinrich von Kleist sljedećih godina napušta idilu švicarskog sela i „gonjen vješticama i čudovištima“, kako je sam svoja duševna stanja često opisivao, putuje po Europi. U ovo vrijeme redaju se i sve intenzivniji napadi ludila kao i sve jače depresije što ga na kraju dovodi do živčanog sloma – uslijed kojeg primjerice spaljuje veliki dio svojih manuskripta. 1804. godine u jednom od „svjetlijih momenata“, ponovno se prijavljuje za mjesto u vojnoj službi Pruske. Primljen je i godinu dana kasnije, zajedno sa svojom sestrom, seli u Königsberg. Nakon poraza pruske vojske protiv Napoleona, Heinrich von Kleist je uhićen i osumnjičen za špijunažu zbog čega duže vrijeme provodi u zatvoru. Ovdje međutim piše nekoliko novih djela, primjerice „Amfitryon“ i „Pentesileu“.

Nova kriza i samoubojstvo

1807. godine Heinrich von Kleist izlazi iz zatvora i dolazi u Dresden gdje sve češće pred manjom ili većom publikom čita svoje drame i poeziju. Ubrzo osniva i jedan umjetnički list, no koji, zbog njegovih skromnih poduzetničkih sposobnosti, ubrzo mora ugasiti. I kada se ovom neuspjehu ubrzo nakon toga „pridružio“ i onaj najveći, puno bolniji – Goetheova negativna kritika izvedbe „Razbijenog vrča“ kao i opće neodobravanje publike, von Kleist ponovno pada u krizu iz koje se ovoga puta nažalost više neće izvući.

Potpuno se povlači na neko vrijeme i tek ga teška novčana situacija dovodi u Berlin (1810. godine) gdje ponovno pokušava izdavati i održati jedan časopis. Ovoga je puta riječ o „Berlinskom listu“, no obzirom na cenzuru dolazi u sukob s vlastima koje ga samo godinu dana kasnije prisiljavaju na gašenje lista. U potpunosti financijski uništen, bez podrške obitelji koja ga se u međuvremenu odrekla, Heinrich von Kleist odlučuje okončati svoj život. Zajedno s neizlječivo bolesnom prijateljicom Henriette Vogel, von Kleist odlazi 21. studenog 1811. godine na jezero Wannsee gdje prvo pucnjem iz pištolja usmrćuje nju a potom sebe.

Autor: Heike Mund / dpa / Željka Telišman

Odg. urednik: Anto Janković