Kneževski život umjetnika u Villi Massimo

Stručni žiri izabire stipedniste između dvije tisuće kandidata iz područja likovne umjetnosti, arhitekture, književnosti i glazbe. Odabrani umjetnici i umjetnice dobivaju plaćeni boravak i atelje u trajanju od 11 mjeseci u bivšoj palači kneza Massima u Rimu.

Djela iz Rima na izložbi u Berlinu

Od prošle se godine djela nastala za vrijeme boravka u toj otmjenoj vili mogu razgledati na izložbi stipendista u Berlinu u izložbenom prostoru zgrade Martin-Gropius-Bau. Ovih su se dana u tom postoru okupili ugledni uzvanici iz berlinskog političkog i javnog života koji su se družili s najboljim stipendistima Njemačke i razgledali rezultate njihovog boravka u kneževskim odajama "najljepše njemačke vile u Rimu", kako se naziva čuvenu Villu Massimo.

Pogled iz pseće perspektive

Život umjetnika u Rimu nije više to što je nekada bio... Takav se dojam stječe kada se čita odlomke iz knjige "Pseći pogled" književnika Inga Schulzea, stipendiste Ville Massimo, u kojem opisuje život umjetnika u toj vili tijekom prošle godine i to iz - pseće perspektive."Uništili su travnjak s tim njihovim vječnim nogometom - najprije u nedjelju, onda pak u srijedu i u nedjelju, a najradije bi da su mogli igrati svaki dan. A svaki je puta netko izlazio s terena šepajući - ako bi još uopće i mogao šepati."

Oko četiri stotine uzvanika - predstavnika njemačkog političkog i gospodarskog života - dobro se zabavljalo slušajući te "pseće" komentare. "A što je najvažnije - najveći dio toga je istina", dodaje autor Ingo Schulze, koji je i sam ozlijedio Ahilovu petu i dva mjeseca u vili proveo s nopom u gipsu.

Kneževski život umjetnika - na određeno vrijeme

U vili je prošle godine bilo smješteno 10 njemačkih i jedan rumunjski stipendist, zajedno s njihovim članovima obitelji. Svi su zajedno u to vrijeme živjeli u jednoj vrsti vrlo otmjene umjetničke zajednice koja dijeli ekskluzivni, kneževski prostor za rad. Svaki od umjetnika dobio je atelje visok 11 metara u kojem se mogao povući i na miru raditi. Tamo je boravilo i ukupno 18 djece koja su došla na svoje u otmjenom klasicističkom parku dvorca. Umjetnici su uz to dobili i po 2.500 eura mjesečno za troškove života, kao i stan za obitelj. Svake se večeri za velikim kneževskim stolom okupljalo između 20 i 30 ljudi.

Otmjeno ljetovalište za odabrane - ili kreativni poticaj ?

Kritičari ove najbolje njemačke stipendije za umjetnike u inozemstvu već odavno ističu kako su to preraskošni uvjeti koje se nude umjetnicima, te da se to zapravo sve više pretvara u otmjeno ljetovalište za odabrane umjetnike. No liričar Ulf Stolterfoht ističe kako život stipendista u vili nema nikakve veze s "ferijama", umjetničkim ekscesima i boemskim životom. "Slikari su naročito disciplinirani - naveče rano liježu u krevet, a ujutro već stoje za svojim štafelajim", kaže Stoltenfoht, kojeg je ta radna atmosfera inspirirala da i sam zasuče rukave.

A kakve to veze ima s Rimom?

Ova skupa stipendija boluje od dvije boljke: s jedne strane, vrlo mali broj stipendista kasnije ostvaruje značajnu umjetničku karijeru. Drugo, radovi nastali za vrijeme boravka u Rimu po malo čemu odaju da su nastali upravo na tom mjestu i u tom okruženju - oni bi isto tako mogli nastati i na bilo kojem drugom mjestu. Pas Inga Schulza to ovako komentira: "Pa kad oni već tamo tako puno rade, onda bi se bar po nečemu trebalo vidjeti da se to zbiva u Rimu. Neki roman o Rimu, neki film o Rimu, neka slika Rima ili neka simfonija posvećena Rimu, neka instalacija vezana uz Rim, koju bi najbolje bilo tamo i ostvariti - zar ne?"

Stipendist Matthias Weischer se doista tog kriterija i pridržavao i napravio cijelu hrpu crteža parka vile, grafika i akvarela. Svi ostali radovi isto su tako mogli nastati i u Berlinu - na primjer: instalacije, video radovi, obrađene fotografije ili pjesme na švapskom dijalektu.

"Godinu dana u krivom gradu ?"

Činjenicu da se Rim u radovima umjetnika (gotovo uopće) ne pojavljuje kao umjetnički topos, stipendisti objašnjavaju samim karakterom grada: prošlost Rima je vrlo snažno prisutna, a suvremena umjetnost koju se može vidjeti u gradu djeluje prilično provincijski. Književnici Ulf Stolterhoff i Ingo Schulze su pri kraju boravka u Italiji održali književnu večer u Napulju i na tenutak imali osjećaj da su "godinu dana proveli u krivom gradu", kako kaže Stolterhof. Stoga će se vodstvo Ville Massimo tijekom slijedećih godina potruditi da umjetnicima dade "zadatak" da im Rim bude prvo mjesto inspiracije za umjetnička djela. Inače slijedi neizbježna rasprava o tome kakvog smisla ima ova najskuplja stipendija iz njemačkog državnog fonda.