240510 Umweltprojekt Hühner

Na tržnici u Mouscronu, belgijskom gradiću neposredno uz francusku granicu, je vrlo glasno. Prodavači živo raspravljaju sa svojim kupcima o robi i cijenama. Još je glasniji Christophe Deneve koji se iz povijesne Gradske vijećnice okupljenima obraća preko zvučnika.

On naime ne želi ništa prodati, već pokloniti. I to kokoši! Po dvije u svakom kartonu. Sveukupno stotinu kokoši na godinu žele podijeliti službenici zaduženi za ekologiju. Kokošji zadatak: gutati smeće i nositi jaja. Jedna kokoš u godinu dana može pojesti 150 kilograma biološkog otpada. Ali onaj tko ne dođe na predavanje neće dobiti nikakvu kokoš, objašnjava Christophe Deneve. Tu je vrlo strog. „Organizirali smo uvodnu priredbu jer smo prve godine imali loših iskustava. Kokoši su i dva tjedna nakon što bi došle kod novih vlasnika živjele u papirnatim kutijama. Otkad organiziramo informativne priredbe, više nemamo problema".

"Mama kvočka"

Grad svejedno provodi godišnje kontrole. Christine i Charles Vandewiele takve kontrole više ne trebaju. Ovaj postariji par upravo je nabavio svoj par kokoši broj sedam i osam, a Christine je oduševljena "mama kvočka". „To su naše kćeri. Da, naše kćeri! Kad odu daleko, popnemo se na terasu, pozovemo ih i one dođu. I stvarno dođu trčeći...", priča.

Zajedno sa suprugom Charlesom veseli se ukusnim bio-jajima koja svakodnevno pronalazi u kokošinjcu. „Trenutačno nam naših šest kokoši daje četiri do pet jaja dnevno. To je puno. To je dobro.“ Tako govori Charles, kojemu je tek nakon ove akcije koju je pokrenuo grad postalo jasno koliko kokoši kao domaće životinje mogu biti praktična stvar. „U svakom slučaju to smanjuje količinu smeća, jer inače bi sve što njima dajemo završilo u vreći za smeće. Kad nam ostane komad mesa ili povrća, damo ga našim kokoškama".

Posebni poklon

U međuvremenu se na tržnici u gradu dijele kartoni s kokoškama. Daoud Riffi jedan je od sretnih dobitnika. „Živimo usred grada i to nam omogućuje da unesemo malo prirode u kuću. Svi moji susjedi ih već imaju. Pa sam bio malo zavidan...“

David će uskoro po treći put postati otac. On je na brzinu potpisao ugovor kojim se obvezuje da će životinje održavati po pravilima koja se traže, njegova šestogodišnja kćer Marjana pokušava pogoditi čemu mogu biti korisne ove kokoši: „Za jelo? Ne?... Ma da, za jelo! Ne?... Da bi jele smeće?!“

Jedna će se zvati "Coucou", to je sigurno. I prema ugovoru s gradom. mora ostati na životu barem dvije godine. Obitelj Riffi je imala sreću. Ne dobiva svaki naručitelj odmah po telefonskoj narudžbi svoj par kokoši. Cilj i nije da se svakom od 27.000 domaćinstava pokloni po jedna kokoš, već da građani Mouscrona postanu svjesni koliko je važno smanjiti količinu proizvedenog smeća. Jer, kako objašnajva Christophe Deneve, same kokoši i nisu tako skupe. „Oni koji žele nabaviti kokoši, mogu si ih kupiti za 7 eura. Dvije kokoši platit će 14 eura. Troškovi su stvarno mali.“

Ali i njemu je jasno da je poklonjena kokoš ipak nešto posebno.

Autor: Sussanne Henn/ Snježana Kobešćak

Odg. ur.: D. Dragojević