Kolektivni centri za smještaj izbjeglica u BiH

Kolektivni centri u BiH ni 18 godina nakon rata nisu prošlost. Nema ni pouzdanih podataka koliko ih još ima i koliko izbjeglica u njima živi. “Podaci u evidencijama razlikuju se od onih na terenu što smo najbolje vidjeli radeći monitoring”, kaže za Deutsche Welle Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih osoba u BiH (SIRL BiH).

“Velike analize su rađene i zatvaranje kolektivnih centara je najavljeno prije pet godina, ali nažalost još uvijek čekamo realizaciju te rečenice. Prilikom našeg monitoringa na terenu smo nailazili na ljude u kolektivnim smještajima koji se po zakonu ne mogu tako nazvati, ali ljudi u njima žive u vrlo teškim uvjetima i to se radi o broju od par tisuća ljudi koji uglavnom prije rata nisu imali imovine i došli su u te nekakve improvizirane uvjete da žive, ali vrlo, vrlo loše žive”, kaže Zukićeva.

Upitan povratak

Od osam službenih kolektivnih centara u RS-u dva su u Zvorniku. U dvije trošne, drvene barake svaka obitelj ima po jednu sobicu. U njoj se spava, kuha i jede. Zajednički WC i kupaonica na kraju je hodnika. Milojka Ćosić, njezin muž i unuk žive u jednoj od tih soba. Pitamo za njezinu imovinu u Ribarićima kod Ilijaša. “Srušeno je sve. Nema ništa od toga. Niti tko ovdje što daje niti dolje tko što pravi. Tako živimo. Kako moramo i kako možemo, bolesni smo, stari. Živimo od ono malo penzije koju dobijemo”, kaže Milojka.

“Ja se ne bih ni vratila, pravo da ti kažem. Ja sam rekla da se neću vraćati jer nitko se ni od komšija mojih nije vratio. Struja je počupana, voda je otišla, nema ništa, putevi su zarasli,… Što se tiče toga stvarno ne bih, ali eto ovdje su bili nešto obećali. Dolazili su stranci, dolazili su i naši, kao da će biti nešto, 'oće li neće li 'ko zna?”, kaže Milojka.

Ostavljeni i zaboravljeni

Srpko Milošević je iz Živinica. On kaže da ovdje žive ostavljeni i od svih zaboravljeni ljudi. “Vjeruj ti meni da nitko neće ovdje da dođe da obiđe ove ljude, da pita kako ste, ljudi su ovdje godinama, ljudi su bolesni. Imaš budala koji ovdje stanuju, uništavaju, vrište, lupaju, piju. Nitko ni iz MUP-a ni iz Socijalnog da obiđe da pita, ljudi šta se dešava ov'di”, kaže Srpko.

U drugoj baraci živi brojna obitelj Gordane Mačak iz sela Rožanj na Majevici. “Nedostaje mi vrt, njiva. Za mene nije stan. Ali, tamo se nemam gdje vratiti”, kaže Gordana. “Ovdje živim sa svoje sedmoro djece. Da vam kažem otvoreno, borimo se nekako, moramo. Da mi je neku kuću da otkupe, samo jedno mi dijete radi. Ja nisam za stana, moraš nešto nabaviti pred kućom da imaš (misli na stoku o.p autora). Ovako otiđi sa 10 maraka u prodavnicu, šta'š uzeti?”, kaže Gordana.

U kolektivnim centrima su najugroženiji

U BiH, po podacima SIRL BiH, ima još oko 145. 000 stambenih jedinica koje nisu obnovljene. Kada će na problem izbjeglih i raseljenih biti stavljena točka, ne zna ni Mirhunisa Zukić. Prema onome što smo uspjeli do sada saznati je da će se donatorska konferencija u naredne tri godine baviti s 5.400 obitelji socijalno ugroženih, ona obuhvaća, dakle, sve te najlošije statuse ljudi u kojima se nalaze.