Sozialstaat Sozialdebatte Geringverdiener

Točno je pet i petnaest ujutro. Carsten Hoffmann je već na nogama. Njegova supruga i djeca još spavaju. Ovaj 40-godišnjak radi kao trgovački putnik. To je slabo plaćeni posao. No, Hoffmann je do nedavno godinu i pol bio nezaposlen. I to je bilo daleko lošije: "Nakon nekog vremena to počinje ići na živce. Jer dani uvijek jednako protječu. Nije jednostavno samo stalno biti kod kuće."

Carsten Hoffmann kreće na posao prije šest sati ujutro. I premda radi već godinu dana, on mjesečno zarađuje samo nekih 300 eura više nego prije. Što ga uopće motivira? "Da budem uzor djeci. Da vide, da se ujutro mora ustati, ići u školu i ne misliti: mogu ostati kod kuće, moji roditelji postupaju isto tako. I zato što vide da se to mora, tako se mogu pripremiti na kasniji život", objašnjava Hoffman.

Naći posao nije lako

I dok sjedi u autobusu na putu prema poslu, njegova supruga Melanie i troje mlađe djece tek ustaju. Najstariji sin je na praksi u jednoj tvrtki i zato je već na svom radnom mjestu. I Melanie Hoffmann radi u jednom uredu i vrlo malo zarađuje. Naći posao nije bilo lako: "Idite na razgovor za posao i recite: imam četvero djece. Nakon toga možete odmah i izaći. Jer ljudi misle: kako ćeš ti uspjeti s četvero djece? A ustvari mogu s ponosom reći: ja ću uspjeti unatoč tome, mada nije lako."

Ona ne želi ovisiti o državi, iako to znači da ima manje vremena za djecu.

Mnogi snovi ostaju neispunjeni

Carsten Hoffmann preuzima djecu nakon završetka svoje smjene. Obitelj živi u Hamburgu, u dijelu grada u kojem ima mnogo onih koji žive od pomoći za nezaposlene. Iako oboje rade, ni Hoffmannovi si ne mogu mnogo toga priuštiti. Kada se uračunaju plaće i dječji doplatak, obitelj mjesečno ima na raspolaganju 3.150 eura. No, od toga ne ostaje mnogo. Samo stanarina košta 1.100 eura.

Kritike političara na račun primatelja pomoći za nezaposlene Hoffmanovi smatraju nepravednima. Jedino u čemu se slažu je to, da se rad mora isplatiti. Melanie Hoffmann kaže: "Idete raditi i unatoč tome nemate više nego primatelj državne pomoći, a susjed cijeli dan leži na kauču. Navečer dolazite mrtvi umorni s posla i vidite da oni koji cijeli dan nisu radili ništa dobivaju isto toliko malo novca kao i vi. Onda to naravno ljuti čovjeka."

Unatoč tome, Hoffmannovi su zadovoljni što sada mogu sami zarađivati za život. I što imaju nešto više novaca nego prije. Naravno, mnoge želje i dalje ostaju neispunjene. Recimo, obitelj nije nikada nekuda otputovala za vrijeme godišnjeg odmora.

Autor: Frank Kempe/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: A. Šubić