Kome sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige donosi korist?

Na njemačkom, austrijskom i švicarskom knjižnom tržištu donedavno su vrijedile odrednice o jedinstvenoj cijeni knjiga. To je značilo da su se nakladnici i knjižari dragovoljno obvezali da će za svaku knjigu koja se u tim zemljama objavi biti određena fiksna cijena koja se neće smjeti mijenjati 18 mjeseci. To znači da niti jedna knjižara ne može na svoju ruku prodavati knjige ispod cijene koja stoji na koricama. Predstavnici branše argumentirali su taj svoj sporazum stavom da je knjiga duhovno, kulturno dobro i da se, za razliku od drugih proizvoda, ne smije dozvoliti da tržište samo regulira njezinu cijenu, jer bi, bi u protivnom, mali, specijalizirani nakladnici i mali knjižari izumrli. Nakladnici bi, naime, objavljivali samo knjige koje se dobro prodaju, jer bi samo te knjige knjižare htjele prodavati – knjige bi uopće još prodavale samo velike knjižare, a one su zainteresirane samo za dobit. To je, skraćeno i pojednostavljeno, filozofski pledoaje za jedinstvenu cijenu knjiga. Dugo godina su insitucije Europske unije pokušavale ukloniti taj kamen smetnje na liberaliziranom europskom tržištu čiji je glavni princip sloboda natjecanja i konačno su, od te borbe, odustale. No, stvari bi se sada mogle promijeniti jer je nedavno švicarska vlada takorekuć zabranila jedinstvenu cijenu knjiga u toj zemlji tvrdeći da se njome ne štiti niti knjiga kao duhovno dobro nikupci, nego samo knjižari. Hrvatska ide, pak, u drugom smjeru. Tamo je od 1. travnja na snazi sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige u svrhu, kako se navodi, što bolje dostupnosti knjige hrvatskoj javnosti, uređenja tržišta knjiga i sprječavanja nelojalne konkurencije u prometu knjiga. Vlasnik nakladničke kuće «Meandar», Branko Čegec, nakladnik s dugogodišnjim knjižarskim i nakladničkim iskustvom smatra, međutim, da taj sporazum u Hrvatskoj nema smisla i da je loš potez. Poslušajte razgovor s njim...