Borba za Bijelu kuću: Bez velike pozornice

Ponekad pogled natrag pomaže u razumijevanju sadašnjosti i prilagođavanju budućnosti. Postoje dva osnovna razloga zašto je Donald Trump prije četiri godine mogao dobiti predsjedničke izbore u SAD-u. Prvi, jer nije bio Hillary Clinton. A drugi razlog je to što mu je pošlo za rukom da sebe predstavi kao političkog autsajdera. Pri tome su oba razloga definitivno povezana.

Brojne Amerikanke i Amerikanci osjećaju do danas mržnju prema tadašnjoj demokratskog kandidatkinji Hillary Clinton, a to ima brojne razloge. Jedan od njih je da se ona i njen suprug, bivši predsjednik Bill Clinton, desetljećima ubrajaju u političku elitu koja značajno oblikuje SAD. I elitu koju brojni birači smatraju odgovornom za to da se Washington sve više udaljava od briga prosječnih građana, da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji.

Joe Biden utjelovljuje status quo

Predsjednik Trump je tu društvenu podijeljenost još više zaoštrio. No to ne mijenja činjenicu da su i ove godine brojne važne grupe birača demokrata više nego nezadovoljne izborom predsjedničkih kandidata stranke.

77-godišnji politički veteran, bijele boje kože, Joe Biden za mnoge predstavlja utjelovljenje statusa quo. I ne predstavlja ono čemu se tako očajno nadaju prije svega građani crne boje kože, Latinoamerikanci, brojne žene i mladi, progresivni demokrati: političkoj promjeni koja više ne štiti velike koncerne, već američkom snu daje budućnost.

Shodno tome su velike nade koje predizborni stratezi demokrata sada polažu u kandidatkinju za zamjenicu predsjednika Kamalu Harris.Hoće li njoj poći za rukom  uvjeriti neodlučne birače, motivirati umorne od izbora i privlačenje onih republikanaca koji ne žele Donalda Trumpa na mjestu predsjednika naredne četiri godine.

Tradicionalno stranačke konvencije predstavljaju veliko slavlje za izgradnju zajednice. To je posebno važno za demokrate, koji su u osnovi kolektivni pokret koji svoje različite frakcije mora okupiti iza osnovne ideje ako želi pobijediti na izborima. I zapravo je predsjednički kandidat taj koji utjelovljuje te ideje. Karizma Joa Bidena međutim teško da bi mogla biti dovoljna za to.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi masa delegata reagirala na Kamal Harris, potaknutu dosadašnjom zvijezdom Michelle Obamom – kao warm-up bivše prve crne First Lady za moguću kandidaturu za prvu žensku predsjednicu, koja nije bijele boje kože. Postoji prilično velika vjerojatnost da je ovo mogao biti jedan od onih momenata kada se čovjek naježi, koji prevladava razlike i sije nadu.

Virtualna kampanja

Ovaj show ove godine mora izostati. Ogromni energetski poticaj koji konvencija za nominaciju obično sa sobom nosi u cijeloj zemlji, ove godine je postao žrtva korona-krize. Konvencija Demokratske stranke koja počinje u ponedjeljak će se tokom četiri dana trajanja održavati digitalno.

Dok će veliki dijelovi svijeta u narednim tjednima otvorenih očiju gledati na ovu zemlju, politički akteri neće imati drugog izbora nego krenuti u virtualnu kampanju. Uvijek nadajući se da neće doći do tehničke greške koja se onda pretvori u virusni ubod u leđa.

U takvom okruženju predsjednik bez sumnje ima odgovarajuće veliku pozornicu. A ako Donald Trump nešto može onda je to da svira na klavijaturi medijske pažnje.