Komentar: Kraj diplomacije?

Bilo je vremena kada je Minhenska sigurnosna konferencija  bila mjesto s kojeg se šalju signali razumijevanja i nade. Ova konferencija, 54. po redu, nije iznjedrila takve signale. „Do ponora – i nazad?" - bio je njen naslov koji dobro opisuje stanje u svijetu. Poslije tri dana u Münchenu je jasno da upitnik na kraju naslova mora ostati – sve i dalje miriše na konflikt.

Sigurnosna konferencija se, doduše, ponovo pokazala kao mjesto na kojem se nabrajaju i analiziraju raznovrsni rizici svijeta. Ali kao da je diplomacija došla do kraja slijepe ulice. Velika je i dalje zasluga šefa konferencija Wolfganga Ischingera što za isti stol dovodi najrazličitije aktere iz suprotstavljenih tabora. No konferencijska dvorana je postala arena proturječnih narativa, koji se naizgled ne sudaraju već samo iznose jedni pored drugih. Pravo razumijevanje i konstruktivni prijedlozi za škakljive probleme? Ništa od toga.

To je posebno jasno bilo posljednjeg dana konferencije. Međusobne optužbe činile su lajtmotiv izjava izraelskog premijera, kao i iranskog i saudijskog ministra vanjskih poslova. Riječi posljednje dvojice su jako podsjećale na izjave od prošle godine – dodatni znak za očajnu situaciju. Čak i sam Ischinger – kao diplomat zapravo obvezan na umjereni optimizam – na kraju konferencije je samo konstatirao da se malo čulo o konkretnim koracima za ublažavanje rizika.

Nediplomatska diplomacija

Drugi primjer: puštanje novinara Deniza Yücela iz turskog zatvora dominiralo je razgovorima po hodnicima prvog dana konferencije. Dan kasnije pokazalo se koliko udaljene mogu biti pozicije njemačkih i turskih političara: političar njemačkih Zelenih Cem Özdemir  bio je u istom hotelu kao turski premijer Binali Yildirim. Jedan tjelohranitelj iz turske delegacije nazvao je Özdemira „teroristom" pa je njemački političar stavljen pod policijsku zaštitu. Ništa ne pomaže ni to što je turski šef diplomacije  kasnije optužio Özdemira da laže. Ne treba se iščuđavati – turska vlada beskompromisno staje u obranu vojne akcije protiv Kurda.

Krah diplomacije kao umjetnosti spretne upotrebe jezika demonstrirao je poljski premijer Mateusz Morawiecki. Kada ga je jedan novinar pitao o takozvanom „zakonu o Holokaustu" koji je donijet u Poljskoj, Morawiecki je priznao da je i među Poljacima bilo zločinaca „kao što je bilo židovskih zločinaca, kao što je bilo ruskih zločinaca, ukrajinskih, a ne samo njemačkih".

I u kompliciranom odnosu Zapada prema Rusiji diplomacija se nije istakla. Umjesto toga nepomirljive međusobne optužbe. Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko predstavio je Moskvu kao izvor svih nevolja u Europi. Tražio je jači pritisak na Moskvu i izjasnio se protiv bilo kakvog popuštanja sankcija te poželio brz prijem svoje zemlje u EU i NATO.

Međusobna optuživanja

Zauzvrat je vidno iživcirani ruski šef diplomacije Sergej Lavrov predbacio Europi povratak u „nacističko doba", američke optužbe o miješanju u izborni proces označio kao blebetanje, a s obzirom na američke planove o dodatnom atomskom naoružavanju objavio da Rusija neće zaostajati.

Američka delegacija se – s izuzetkom bivšeg državnog tajnika Johna Kerryja – uljuljkala u uvjerenje da je moralno superiorna. Bez da i trunku preispitaju sebe ili pokušaju shvatiti stavove druge strane, Amerikanci su oštro napadali Rusiju i Iran, oslanjali se na pritisak i vojnu moć. Diplomacija izgleda Washingtonu ne znači mnogo – na to su se više puta žalili i Europljani. To pokazuje i smanjenje proračuna američkog Ministarstva vanjskih poslova. Ako se uopće i razgovara, onda samo iz pozicije vojne nadmoći, a tada to uopće nisu razgovori već diktati.

Ipak, pored mahom deprimirajućih trideset panela u konferencijskoj dvorani održano je i više od 1.000 bilateralnih susreta u sobama hotela Bayrischer Hof. Wolfgang Ischinger opisao je službeni dio konferencije kao „vrh ledenog brijega". Ostaje samo nada da podvodni dio brijega nije tako beznadan kao njegov vidljivi vrh.